ZAKON
O OPŠTEM UPRAVNOM POSTUPKU
"Sl.
list SRJ", br. 33/97 i 31/2001 i "Sl. glasnik RS", br. 30/2010
Prvi deo
OSNOVNE ODREDBE
Glava
I
OSNOVNA NAČELA
Važenje
zakona
Član
1
Po ovom zakonu dužni su da postupaju državni organi kad u
upravnim stvarima, neposredno primenjujući propise, rešavaju o pravima,
obavezama ili pravnim interesima fizičkog lica, pravnog lica ili druge stranke,
kao i kad obavljaju druge poslove utvrđene ovim zakonom.
Član
2
Po ovom zakonu dužni su da postupaju i preduzeća i druge
organizacije kad u vršenju javnih ovlašćenja koja su im poverena zakonom
rešavaju, odnosno kad obavljaju druge poslove iz člana 1. ovog zakona.
Član
3
Odredbe zakona kojima se, zbog specifične prirode upravnih
stvari u pojedinim upravnim oblastima, propisuju neophodna odstupanja od
pravila opšteg upravnog postupka, moraju biti u saglasnosti sa osnovnim
načelima utvrđenim ovim zakonom.
Član
4
Pojedini izrazi upotrebljeni u ovom zakonu imaju sledeća
značenja:
1) organom koji vodi postupak, odnosno rešava u upravnim
stvarima smatra se organ uprave i drugi državni organ, kao i preduzeće i druga
organizacija kojima je zakonom povereno vršenje javnih ovlašćenja (u daljem
tekstu: organ);
2) službenom evidencijom smatra se evidencija koja je
ustanovljena zakonom, odnosno drugim propisom, a kojom se organizovano
registruju podaci ili činjenice za određene namene, odnosno za potrebe
određenih korisnika.
Načelo
zakonitosti
Član
5
(1) Organi koji postupaju u upravnim stvarima rešavaju na
osnovu zakona i drugih propisa.
(2) U upravnim stvarima u kojima je organ zakonom ovlašćen
da rešava po slobodnoj oceni rešenje se mora doneti u granicama ovlašćenja i u
skladu sa ciljem u kome je ovlašćenje dato.
Načelo
zaštite prava građana i zaštite javnog interesa
Član
6
(1) Pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima,
organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava
i pravne interese, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava i pravnih
interesa ne bude na štetu prava i pravnih interesa drugih lica, niti u
suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesima.
(2) Kad ovlašćeno službeno lice, s obzirom na postojeće
činjenično stanje, sazna ili oceni da stranka ili drugi učesnik u postupku ima
osnova za ostvarenje nekog prava ili pravnog interesa, upozoriće ih na to.
(3) Ako se na osnovu zakona strankama i drugim učesnicima u
postupku nalažu obaveze, prema njima će se primenjivati mere predviđene
propisima koje su za njih povoljnije, ako se takvim merama postiže cilj zakona.
Načelo
efikasnosti
Član
7
Organi koji vode postupak, odnosno rešavaju u upravnim
stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu
prava i pravnih interesa fizičkih lica, pravnih lica ili drugih stranaka.
Načelo
istine
Član
8
U postupku se moraju utvrditi pravilno i potpuno sve
činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog
rešenja (odlučne činjenice).
Načelo
saslušanja stranke
Član
9
(1) Pre donošenja rešenja stranci se mora omogućiti da se
izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rešenja.
(2) Rešenje se može doneti bez prethodnog saslušanja stranke
samo u slučajevima u kojima je to zakonom dopušteno.
Načelo
ocene dokaza
Član
10
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašćeno
službeno lice po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog
dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog
postupka.
Načelo
samostalnosti u rešavanju
Član
11
(1) Organ vodi postupak i donosi rešenje samostalno, u
okviru ovlašćenja utvrđenog zakonom, odnosno drugim propisom.
(2) Ovlašćeno službeno lice samostalno utvrđuje činjenice i
okolnosti i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primenjuje propise na konkretan
slučaj.
Načelo
dvostepenosti u rešavanju (pravo na žalbu)
Član
12
(1) Protiv rešenja donesenog u prvom stepenu stranka ima
pravo na žalbu.
(2) Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim
stvarima žalba nije dopuštena, i to ako je na drugi način obezbeđena zaštita
prava i pravnih interesa stranke, odnosno zaštita zakonitosti.
(3) Protiv rešenja donesenog u drugom stepenu žalba nije
dopuštena.
Načelo
pravnosnažnosti rešenja
Član
13
Rešenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti
upravni spor (pravnosnažno rešenje), a kojim je stranka stekla određena prava,
odnosno kojim su stranci određene neke obaveze može se poništiti, ukinuti ili
izmeniti samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom.
Načelo
ekonomičnosti postupka
Član
14
Postupak se mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje
troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi
dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za
donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Načelo
pružanja pomoći stranci
Član
15
Organ koji vodi postupak staraće se da neznanje i neukost
stranke i drugih učesnika u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu
pripadaju.
Upotreba jezika
i pisma u postupku
Član
16
(1) Organ vodi postupak na srpskom jeziku ekavskog ili
jekavskog izgovora i u tom postupku koristi ćiriličko pismo, a latiničko pismo
- u skladu sa zakonom. Na područjima na kojima je, u skladu sa zakonom, u
službenoj upotrebi i jezik određene nacionalne manjine postupak se vodi i na
jeziku i uz upotrebu pisma te nacionalne manjine.
(2) Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, odnosno
drugih učesnika u postupku, koji su državljani Republike Srbije, obezbediće im
se preko tumača prevođenje toka postupka na njihov jezik, kao i dostavljanje poziva
i drugih pismena na njihovom jeziku i pismu.
(3) Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani
Republike Srbije imaju pravo da tok postupka prate preko tumača i da u tom
postupku upotrebljavaju svoj jezik.
Glava
II
NADLEŽNOST
1. Stvarna i mesna nadležnost
Član
17
Stvarna nadležnost za rešavanje u upravnom postupku određuje
se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast, odnosno po propisima
kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.
Član
18
Za rešavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno su
nadležni organi određeni zakonom ili drugim propisima.
Član
19
(1) Organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz
nadležnosti drugog organa i sam je rešiti, osim ako je to zakonom predviđeno i
pod uslovima propisanim tim zakonom.
(2) Organ nadležan za rešavanje u određenoj upravnoj stvari
može na osnovu zakonskog ovlašćenja preneti rešavanje u toj stvari na drugi
organ.
Član
20
Stvarna i mesna nadležnost ne mogu se menjati dogovorom
stranaka, dogovorom organa i stranaka, niti dogovorom organa, ako zakonom nije
drukčije određeno.
Član
21
(1) Mesna nadležnost se određuje:
1) u upravnim stvarima koje se odnose na nepokretnost -
prema mestu u kome se ona nalazi;
2) u upravnim stvarima koje se odnose na poslove iz
nadležnosti državnog organa, kao i u upravnim stvarima koje se odnose na
delatnost preduzeća ili drugog pravnog lica - prema sedištu državnog organa,
preduzeća ili drugog pravnog lica. U upravnim stvarima koje se odnose na
delatnost dela preduzeća kada ono obavlja delatnost van sedišta tog preduzeća -
prema mestu obavljanja delatnosti tog dela preduzeća;
3) u upravnim stvarima koje se odnose na delatnost
preduzetnika ili drugog fizičkog lica koje profesionalno obavlja ili treba da
obavlja delatnost, a nema svojstvo preduzetnika - prema sedištu, odnosno prema
mestu u kom se delatnost obavlja ili treba da se obavlja;
4) u ostalim upravnim stvarima - prema prebivalištu stranke.
Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je
zahtev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Republici Srbiji, nadležnost
se određuje prema njenom boravištu, a ako nema ni boravišta - prema njenom
poslednjem prebivalištu, odnosno boravištu u Republici Srbiji;
5) ako se mesna nadležnost ne može odrediti po odredbama
tač. 1. do 4. ovog stava, određuje se prema mestu u kome je nastao povod za
vođenje postupka.
(2) U stvarima koje se odnose na brod ili vazduhoplov, ili u
kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili vazduhoplovu, mesna
nadležnost se određuje prema matičnoj luci broda, odnosno matičnom pristaništu
vazduhoplova.
Član
22
(1) Ako su prema odredbama člana 21. ovog zakona istovremeno
mesno nadležna dva ili više organa, nadležan će biti organ koji je prvi
pokrenuo postupak. Mesno nadležni organi mogu se sporazumeti koji će od njih
voditi postupak.
(2) Svaki mesno nadležni organ izvršiće na svom području one
radnje postupka koje ne trpe odlaganja.
Član
23
Organ koji je pokrenuo postupak kao mesno nadležan zadržava
nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi bio mesno
nadležan drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet
organu koji je prema novim okolnostima postao mesno nadležan ako se time znatno
olakšava postupak, naročito za stranku.
Član
24
(1) Organ pazi po službenoj dužnosti u toku celog postupka
na svoju stvarnu i mesnu nadležnost.
(2) Ako organ nađe da nije nadležan za rad po određenoj
upravnoj stvari, postupiće na način propisan u članu 56. st. 3. i 4. ovog
zakona.
(3) Ako je nenadležni organ izvršio neku radnju postupka,
nadležni organ kome je upravna stvar ustupljena ceniće da li će radnju
ponoviti.
2. Stranke sa diplomatskim imunitetom
Član
25
(1) U pogledu nadležnosti organa u stvarima u kojima je
stranka stranac koji uživa diplomatski imunitet u Republici Srbiji, strana
država ili međunarodna organizacija, važe pravila međunarodnog prava.
(2) U slučaju sumnje o postojanju i obimu diplomatskog
imuniteta, objašnjenje daje ministarstvo nadležno za spoljne poslove.
(3) Službene radnje koje se tiču lica koja uživaju
diplomatski imunitet vrše se preko ministarstva nadležnog za spoljne poslove.
3. Prostorno ograničenje nadležnosti
Član
26
(1) Organ izvršava službene radnje u granicama svog
područja.
(2) Ako postoji opasnost zbog odlaganja, a službenu radnju
bi trebalo izvršiti van granica područja organa, organ može izvršiti radnju i
van granica svog područja. On je dužan da o tome odmah obavesti organ na čijem
je području tu radnju izvršio.
(3) Službene radnje u zgradama ili drugim objektima koje
koristi Vojska Srbije vrše se po prethodnoj prijavi nadležnom vojnom starešini
i po njegovom odobrenju.
(4) Službene radnje koje se obavljaju na eksteritorijalnom
području vrše se preko ministarstva nadležnog za spoljne poslove.
4. Sukob nadležnosti
Član
27
Sukob nadležnosti između organa sa teritorije različitih
republika rešava Savezni ustavni sud.
Član
28
(1) Kad se dva organa izjasne kao nadležni ili kao
nenadležni za rešavanje u istoj upravnoj stvari, predlog za rešavanje sukoba
nadležnosti podnosi organ koji je poslednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a
može ga podneti i stranka.
(2) Organ koji rešava sukob nadležnosti istovremeno će
poništiti rešenje koje je u upravnoj stvari doneo nenadležni organ, odnosno
poništiće zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostaviće
spise predmeta nadležnom organu.
(3) Protiv rešenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti
stranka ne može izjaviti posebnu žalbu niti voditi upravni spor.
(4) Odredba člana 22. stav 2. ovog zakona shodno se
primenjuje u slučaju sukoba nadležnosti.
Član
29
(1) Ako organ u sukobu smatra da mu je rešenjem kojim je
odlučeno o sukobu nadležnosti povređeno pravo, može izjaviti žalbu. Ako je o
sukobu rešio sud ili vlada, žalba nije dopuštena.
(2) Ako organ nadležan za rešavanje po žalbi iz stava 1.
ovog člana utvrdi da rešenje o sukobu nadležnosti nije zasnovano na propisima,
raspraviće odnose koji su usled toga nastali između organa koji se žalio i
organa koji je rešenjem o sukobu nadležnosti oglašen za nadležnog, vodeći
računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se
žalio. Rešenje doneseno po žalbi smatra se prvostepenim rešenjem.
5. Pravna pomoć
Član
30
(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku koje treba
preduzeti van područja nadležnog organa, taj organ će zamoliti nadležni organ
na čijem području treba preduzeti radnju.
(2) Organ nadležan za rešavanje u upravnoj stvari može, radi
lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbegavanja nepotrebnih troškova, vršenje
pojedine radnje u postupku poveriti drugom organu ovlašćenom za preduzimanje
takve radnje.
Član
31
(1) Organi su dužni da jedni drugima ukazuju pravnu pomoć u
upravnom postupku. Ta pomoć se traži službenom zamolnicom.
(2) Zamoljeni organ iz stava 1. ovog člana dužan je da
postupi po zamolnici bez odlaganja, a najdocnije u roku od 30 dana od dana
prijema službene zamolnice.
(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku
može se tražiti od suda u skladu s posebnim propisima. Izuzetno, organ za
rešavanje u upravnim stvarima može tražiti od suda da mu dostavi spise koji su
potrebni za vođenje upravnog postupka. Sud je dužan da postupi po tom zahtevu
ako se time ne ometa sudski postupak. Sud može odrediti rok u kome mu se spisi
moraju vratiti.
(4) Za pravnu pomoć u odnosu sa inostranim organima važe odredbe
međunarodnih ugovora, a ako tih ugovora nema, primenjuje se načelo uzajamnosti.
U slučaju sumnje u postojanje uzajamnosti, objašnjenje daje ministarstvo
nadležno za spoljne poslove.
(5) Organi ukazuju pravnu pomoć inostranim organima na način
utvrđen zakonom. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži obavljanje radnje
koja je protivna javnom poretku. Radnja koja je predmet molbe inostranog organa
može se izvršiti i na način koji zahteva inostrani organ, ako takav postupak
nije protivan javnom poretku.
(6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost
neposrednog opštenja s inostranim organima, organi opšte s inostranim organima
preko ministarstva nadležnog za spoljne poslove.
6. Izuzeće
Član
32
Službeno lice koje rešava u upravnim stvarima ili obavlja
pojedine radnje u postupku izuzeće se ako je:
1) u predmetu u kome se vodi postupak stranka, saovlašćenik,
odnosno saobveznik, svedok, veštak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;
2) sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke krvni srodnik
u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni drug
ili tazbinski srodnik do drugog stepena zaključno, čak i onda kad je brak
prestao;
3) sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u
odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika ili hranitelja;
4) u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka
ili u donošenju rešenja.
Član
33
Službeno lice koje treba da rešava u određenoj upravnoj
stvari ili koje treba da obavi određenu radnju u postupku, čim sazna da postoji
neki od razloga za izuzeće iz člana 32. ovog zakona, dužno je da prekine svaki
dalji rad na predmetu i da o tome obavesti organ nadležan za rešavanje o
izuzeću. Ako službeno lice smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju
njegovo izuzeće, obavestiće o tome isti organ, ne prekidajući rad.
Član
34
(1) Stranka može zahtevati izuzeće službenog lica kad
postoje razlozi navedeni u članu 32. ovog zakona, kao i kad postoje druge
okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. U svom zahtevu stranka
mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od razloga za izuzeće.
(2) Službeno lice za koje je stranka zahtevala izuzeće iz
bilo kog razloga navedenog u članu 32. ovog zakona ne može, sve do donošenja
zaključka o tom zahtevu, vršiti nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne
trpe odlaganje.
Član
35
(1) O izuzeću službenog lica u organu odlučuje rukovodilac
organa.
(2) O izuzeću rukovodioca organa odlučuje organ određen
posebnim zakonom ili drugim opštim aktom, odnosno organ koji je nadležan za njegov
izbor, postavljenje ili imenovanje.
(3) O izuzeću se odlučuje zaključkom.
Član
36
(1) U zaključku o izuzeću odrediće se službeno lice koje će
rešavati u upravnoj stvari, odnosno obavljati pojedine radnje u postupku po
predmetu u kome je izuzeće određeno.
(2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije
dopuštena posebna žalba.
Član
37
(1) Odredbe ovog zakona o izuzeću shodno se primenjuju i na
članove kolegijalnih organa.
(2) Zaključak o izuzeću člana kolegijalnog organa donosi taj
organ.
Član
38
(1) Odredbe ovog zakona o izuzeću shodno se primenjuju i na
zapisničara.
(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službeno lice
koje vodi postupak.
Glava
III
STRANKA I NJENO ZASTUPANJE
1. Stranka
Član
39
Stranka je lice po čijem je zahtevu pokrenut postupak ili
protiv koga se vodi postupak ili koje, radi zaštite svojih prava ili pravnih
interesa, ima pravo da učestvuje u postupku.
Član
40
(1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno
lice.
(2) Državni organ, organizacija, naselje, grupa lica i dr.
koji nemaju svojstvo pravnog lica, mogu biti stranke ako mogu biti nosioci
prava i obaveza ili pravnih interesa o kojima se rešava u postupku.
Član
41
Stranka može biti i sindikalna organizacija ako se postupak
odnosi na neko pravo ili pravni interes člana te organizacije.
Član
42
(1) Javni tužilac, javni pravobranilac i drugi državni
organi, kad su zakonom ovlašćeni da u postupku zastupaju javni interes, imaju,
u granicama tih ovlašćenja, prava i dužnosti stranke.
(2) Organi iz stava 1. ovog člana ne mogu u postupku imati
šira ovlašćenja nego što ih imaju stranke, osim ako su im takva ovlašćenja data
zakonom.
2. Procesna sposobnost i zakonski zastupnik
Član
43
(1) Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama
vršiti radnje u postupku (procesna sposobnost).
(2) Za procesno nesposobno lice radnje u postupku vrši
njegov zakonski zastupnik. Zakonski zastupnik se određuje na osnovu zakona ili
aktom nadležnog državnog organa.
(3) Pravno lice vrši radnje u postupku preko svog, odnosno
zakonskog zastupnika, odnosno ovlašćenog predstavnika koji se određuje na
osnovu opšteg akta tog pravnog lica, ako nije određen aktom nadležnog državnog
organa.
(4) Državni organ vrši radnje u postupku preko propisom
ovlašćenog predstavnika, organizacija koja nema svojstvo pravnog lica - preko
lica koje se određuje prema opštem aktu organizacije, a naselje, grupa lica i
dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica - preko lica koje oni ovlaste, ako
posebnim propisom nije drukčije određeno.
(5) Kad organ koji vodi postupak utvrdi da zakonski
zastupnik lica pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju,
obavestiće o tome organ starateljstva.
Član
44
(1) U toku celog postupka organ će po službenoj dužnosti
paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i
da li stranku zastupa njen zakonski zastupnik, odnosno ovlašćeni predstavnik.
(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, odnosno
prestanak pravnog lica, postupak se može obustaviti ili nastaviti, zavisno od
prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema prirodi stvari
postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv
kog je dopuštena posebna žalba.
3. Privremeni zastupnik
Član
45
(1) Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog
zastupnika, ili ako neku radnju treba preduzeti protiv lica čije je
prebivalište, odnosno boravište nepoznato, a koje nema punomoćnika, organ koji
vodi postupak postaviće takvoj stranci privremenog zastupnika ako to traži
hitnost predmeta, a postupak se mora sprovesti. Taj organ će odmah izvestiti o
tome organ starateljstva, a ako je privremeni zastupnik postavljen licu čije je
prebivalište, odnosno boravište nepoznato, objaviće svoj zaključak na oglasnoj
tabli organa, odnosno u službenom glasilu.
(2) Ako pravno lice, organizacija, naselje, grupa lica i dr.
koji nemaju svojstvo pravnog lica nemaju zakonskog zastupnika, odnosno
ovlašćenog predstavnika ni punomoćnika, organ koji vodi postupak, pod uslovima
iz stava 1. ovog člana, postaviće toj stranci privremenog zastupnika i o tome
će se ona odmah obavestiti. Pravnom licu se privremeni zastupnik postavlja, po
pravilu, iz reda službenih lica tog pravnog lica.
(3) Na način predviđen u st. 1. i 2. ovog člana postaviće se
privremeni zastupnik i kad treba izvršiti radnju koja se ne može odložiti, a
stranku, odnosno njenog zakonskog zastupnika, ovlašćenog predstavnika ili
punomoćnika nije moguće blagovremeno pozvati. O tome će se stranka, zakonski
zastupnik, ovlašćeni predstavnik ili punomoćnik odmah obavestiti.
(4) Lice koje se postavlja za privremenog zastupnika dužno
je da se primi zastupanja, a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su
predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku
za koji je izrično postavljen, i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili
ovlašćeni predstavnik, odnosno sama stranka ili njen punomoćnik.
4. Zajednički predstavnik, odnosno zajednički punomoćnik
Član
46
(1) Dve stranke ili više stranaka mogu, ako posebnim
propisom nije drukčije određeno, u istom predmetu istupati zajednički. U tom
slučaju dužne su da naznače ko će od njih istupati kao njihov zajednički
predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.
(2) Organ koji vodi postupak može, ako to ne zabranjuje
poseban propis, odrediti zaključkom strankama koje u postupku učestvuju sa
istovetnim zahtevima da u određenom roku naznače ko će ih između njih
predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika. Ako stranke po takvom
zaključku ne postupe, zakonskog zastupnika, ovlašćenog predstavnika ili
zajedničkog punomoćnika može odrediti sam organ koji vodi postupak u kom
slučaju zajednički predstavnik, odnosno zajednički punomoćnik zadržava to
svojstvo sve dok stranke ne postave drugog. Protiv takvog zaključka stranke
imaju pravo na posebnu žalbu, koja ne odlaže izvršenje zaključka.
(3) I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika,
odnosno zajedničkog punomoćnika, svaka stranka zadržava pravo da istupa kao
stranka u postupku, da daje izjave, kao i da samostalno izjavljuje žalbu i
koristi druga pravna sredstva.
5. Punomoćnik
Član
47
(1) Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti
punomoćnika koji će zastupati stranku u postupku, osim u radnjama u kojima je
potrebno da sama stranka daje izjave.
(2) Radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoćja
imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka, odnosno njen
zakonski zastupnik.
(3) I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave a
one se mogu od nje i neposredno tražiti.
(4) Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu
izjavu, može neposredno posle date izjave izmeniti ili opozvati izjavu svog
punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica postoji
nesaglasnost između izjava stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi
postupak ceniće obe izjave u smislu člana 10. ovog zakona.
Član
48
(1) Punomoćnik može biti svako lice koje je potpuno poslovno
sposobno, osim lica koja se bave nadripisarstvom.
(2) Ako se kao punomoćnik pojavi lice koje se bavi
nadripisarstvom, organ će takvom licu uskratiti dalje zastupanje i o tome će
odmah obavestiti stranku i nadležnog javnog tužioca.
(3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja može se
izjaviti posebna žalba, koja ne odlaže izvršenje zaključka.
Član
49
(1) Punomoćje se može dati pismeno ili usmeno u zapisnik.
Ako se u toku postupka ne sastavlja zapisnik, o usmenom punomoćju staviće se
zabeleška u spisu predmeta.
(2) Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se
potpiše staviće na pismeno punomoćje otisak kažiprsta umesto potpisa. Ako se
punomoćje izdaje licu koje nije advokat, mora ga overiti nadležni organ.
(3) Izuzetno, službeno lice koje vodi postupak ili obavlja
pojedine radnje u postupku može dopustiti da u ime stranke, kao njen
punomoćnik, izvrši određenu radnju bez priloženog punomoćja član njene porodice
ili domaćinstva ili lice koje je u radnom odnosu s njom, ako nema sumnje u
postojanje i obim punomoćja. Ako takvo lice postavi zahtev za pokretanje
postupka ili u toku postupka daje izjavu suprotnu ranijoj izjavi stranke, od
njega će se zatražiti da u određenom roku naknadno podnese punomoćje.
Član
50
(1) Punomoćje se može dati u obliku privatne isprave.
(2) Ako je punomoćje dato u obliku privatne isprave, pa se
posumnja u njegovu istinitost, može se narediti da se podnese overeno punomoćje.
(3) Pravilnost punomoćja ispituje se po službenoj dužnosti,
a nedostaci pismenog punomoćja otklanjaju se shodno odredbi člana 58. ovog
zakona, pri čemu službeno lice koje vodi postupak može dopustiti punomoćniku s
neurednim punomoćjem da izvrši hitne radnje u postupku.
Član
51
(1) Za obim punomoćja merodavna je sadržina punomoćja.
Punomoćje se može dati za ceo postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i
vremenski ograničiti.
(2) Punomoćje ne prestaje smrću stranke, gubitkom njene
procesne sposobnosti ili promenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni
sledbenik stranke, odnosno njen novi zakonski zastupnik može opozvati ranije
punomoćje.
(3) Na pitanja u vezi s punomoćjem koja nisu uređena
odredbama ovog zakona shodno se primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje
parnični postupak.
Član
52
Odredbe ovog zakona koje se odnose na stranke shodno se
primenjuju na njihove zakonske zastupnike, ovlašćene predstavnike, punomoćnike,
privremene zastupnike, zajedničke predstavnike i zajedničke punomoćnike.
Član
53
(1) Stranci će se dozvoliti da u upravnim stvarima za koje
se traži stručno poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručno
lice koje će joj davati obaveštenja i savete (stručni pomagač). To lice ne
zastupa stranku.
(2) Stranka ne može dovesti kao stručnog pomagača lice koje
nije poslovno sposobno ili koje se bavi nadripisarstvom.
Glava
IV
OPŠTENJE ORGANA I STRANAKA
1. Podnesci
Član
54
(1) Podnescima se smatraju zahtevi, obrasci koji se koriste
za automatsku obradu podataka, predlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i
druga saopštenja kojima se stranke obraćaju organima.
(2) Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju
poštom pismeno, ili se usmeno saopštavaju u zapisnik, a mogu se, ako nije
drukčije propisano, izjavljivati i telegrafski, odnosno telefaksom. Kratka i
hitna saopštenja mogu se davati i telefonom, ako je to, po prirodi stvari,
moguće.
Član
55
Podnesak se predaje organu nadležnom za prijem podneska, a
može se predati svakog radnog dana u toku radnog vremena. Za podneske koji se
usmeno podnose, a koji nisu vezani za rok ili nisu neodložni, može se odrediti
da se predaju samo u određene sate u toku radnog vremena, odnosno u određene
dane. Vreme za predaju takvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama
na vidnom mestu.
Član
56
(1) Organ koji je nadležan za prijem podneska dužan je da
primi podnesak koji mu se predaje, odnosno da uzme u zapisnik podnesak koji mu
se usmeno saopštava.
(2) Službeno lice koje primi podnesak dužno je, na usmeni
zahtev podnosioca, da mu potvrdi prijem podneska. Za tu potvrdu ne plaća se
taksa.
(3) Ako organ nije nadležan za prijem podneska, službeno
lice tog organa upozoriće na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za
prijem. Ako podnosilac i pored toga zahteva da se njegov podnesak primi,
službeno lice je dužno da primi takav podnesak. Ako organ nađe da nije nadležan
za rad po takvom podnesku, doneće zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog
nenadležnosti.
(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan,
a nesumnjivo je koji je organ nadležan za prijem, poslaće podnesak bez
odlaganja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavestiti stranku. Ako
organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po
podnesku, doneće bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog
nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
(5) Protiv zaključka donesenog po odredbama st. 3. i 4. ovog
člana dopuštena je posebna žalba.
(6) Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog
spora, dostaviće je bez odlaganja nadležnom sudu, o čemu će obavestiti
podnosioca tužbe.
Član
57
(1) Podnesak mora biti razumljiv i da bi se po njemu moglo
postupati treba da sadrži naročito: označenje organa kome se upućuje, predmet
na koji se odnosi, zahtev, odnosno predlog, ko je zastupnik, punomoćnik ili
predstavnik, ako ga ima, kao i ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište
(adresu) ili firmu i sedište podnosioca, odnosno zastupnika, punomoćnika ili
predstavnika.
(2) Podnosilac je dužan da svojeručno potpiše podnesak.
Izuzetno, podnesak može umesto podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan
od njegovih roditelja, sin ili kći, ili advokat koji je po ovlašćenju stranke
sastavio podnesak. Lice koje je potpisalo podnesak dužno je da na podnesku potpiše
svoje ime i stavi svoju adresu.
(3) Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se
potpiše, potpisaće ga pismeno lice koje će potpisati i svoje ime i navesti
svoju adresu.
Član
58
(1) Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak koji
sprečava postupanje po podnesku ili ako je nerazumljiv ili nepotpun, organ koji
je primio takav podnesak učiniće sve što treba da se nedostaci otklone i
odrediće podnosiocu rok u kom je dužan da to učini. To se može saopštiti
podnosiocu telefonom ili usmeno ako se podnosilac zatekne kod organa koji
saopštava da podnesak sadrži nedostatke. O učinjenom saopštenju organ će
staviti zabelešku na spisu.
(2) Ako podnosilac otkloni nedostatke u određenom roku,
smatraće se da je podnesak bio od početka uredan. Ako podnosilac ne otkloni
nedostatke u određenom roku, pa se usled toga ne može postupati po podnesku,
organ će zaključkom odbaciti takav podnesak. Na ovu posledicu podnosilac će se
naročito upozoriti u pozivu za ispravku podneska. Protiv tog zaključka
dozvoljena je posebna žalba.
(3) Kad je podnesak poslat telegrafski, odnosno telefaksom
ili je primljeno telefonsko saopštenje, pa se posumnja da je podnesak podnelo
lice čije je ime označeno na telegrafskom podnesku, odnosno telefaksom, odnosno
da potiče od lica koje je pri telefonskom saopštenju dalo svoje ime, organ će
pokrenuti postupak za utvrđivanje tih činjenica, pa ako se one ne utvrde,
odnosno ako se nedostaci ne otklone, postupiće na način propisan u stavu 2.
ovog člana. Protiv zaključka organa kojim se podnesak odbacuje može se izjaviti
posebna žalba.
Član
59
Ako podnesak sadrži više zahteva koji se moraju rešavati
odvojeno, organ koji primi podnesak uzeće u rešavanje zahteve za čije je
rešavanje nadležan, a sa ostalim zahtevima postupiće u smislu člana 56. stav 4.
ovog zakona.
2. Pozivanje
Član
60
(1) Organ koji vodi postupak ovlašćen je da poziva lice čije
je prisustvo u postupku potrebno, a koje boravi na njegovom području. Po
pravilu, pozivanje se ne može vršiti radi dostavljanja pismenih otpravaka
rešenja, odnosno zaključaka, ili radi saopštenja koja se mogu izvršiti poštom
ili na drugi način pogodniji za lice kome saopštenje treba dostaviti.
(2) Na usmenu raspravu može biti pozvano lice koje boravi
van područja organa koji vodi postupak ako se time postupak ubrzava ili
olakšava, a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veću dangubu za pozvanog.
(3) Pozivanje se vrši pismenim pozivom, ako posebnim
propisima nije predviđen drugi način.
Član
61
(1) U pismenom pozivu označiće se naziv organa koji je izdao
poziv, ime i prezime i adresa lica koje se poziva, mesto, dan, a kad je to
moguće i čas dolaska pozvanog, predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu
(kao stranka, svedok, veštak itd.), i koja pomoćna sredstva i dokaze pozvani
treba da pribavi, odnosno podnese. U pozivu se mora navesti da li je pozvano
lice dužno da dođe lično ili može poslati punomoćnika koji će ga zastupati i
upozoriće se da je, u slučaju sprečenosti da se odazove pozivu, dužno da
izvesti organ koji je izdao poziv. Pozvani će se isto tako upozoriti na
posledice ako se ne odazove pozivu ili ne izvesti da je sprečen da dođe.
(2) U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da
podnese pismene i druge dokaze, a može se obavestiti da može povesti svedoke na
koje namerava da se pozove.
(3) Kad to dopušta priroda stvari, može se ostaviti na volju
pozvanom licu da umesto ličnog dolaska preda do određenog dana potrebnu pismenu
izjavu.
Član
62
(1) Prilikom pozivanja organ će voditi računa o tome da lice
čije je prisustvo potrebno pozove da dođe u vreme koje će najmanje ometati
pozvanog u vršenju njegovog redovnog posla.
(2) Niko ne može biti pozvan da dođe u toku noći, osim ako
se radi o hitnim i neodložnim merama.
Član
63
(1) Pozvano lice dužno je da se odazove pozivu.
(2) Ako je pozvano lice zbog bolesti ili drugog opravdanog
razloga sprečeno da dođe, dužno je odmah po prijemu poziva da o tome izvesti
organ koji je izdao poziv, a ako je razlog sprečenosti nastao docnije - odmah
po saznanju tog razloga.
(3) Ako se lice kome je poziv lično dostavljen (član 77) ne
odazove pozivu, a izostanak ne opravda, može biti privedeno, a pored toga i
kažnjeno novčanom kaznom do 1.500 dinara. Te mere će se primeniti samo ako je u
pozivu bilo označeno da će se primeniti. Ako su usled neopravdanog izostanka
pozvanog lica nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove
snosi lice koje je izostalo. Zaključak o privođenju, o izricanju kazne, odnosno
o plaćanju troškova donosi službeno lice koje vodi postupak, u saglasnosti sa
službenim licem ovlašćenim za rešavanje upravne stvari, a kod zamoljenog organa
- u saglasnosti sa starešinom tog organa, odnosno sa službenim licem ovlašćenim
za rešavanje u sličnim upravnim stvarima. Protiv tog zaključka dopuštena je
posebna žalba.
(4) Ako se pozivu nije odazvao pripadnik Vojske Srbije ili
policije, organ će se obratiti nadležnoj komandi, odnosno nadležnom organu sa
zahtevom da se on dovede, a može ga i kazniti po stavu 3. ovog člana, odnosno
odrediti da snosi troškove koje je svojim nedolaskom prouzrokovao.
3. Zapisnik
Član
64
(1) O usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u
postupku, kao i o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih lica u
postupku, sastavlja se zapisnik.
(2) O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih
lica koje nemaju bitnog uticaja na rešavanje u upravnoj stvari, o upravljanju
tokom postupka, o saopštenjima, službenim opažanjima, usmenim uputstvima i
nalazima, kao i okolnostima koje se tiču samo unutrašnjeg rada organa kod koga
se vodi postupak neće se, po pravilu, sastavljati zapisnik, već će se u samom
spisu staviti zabeleška koju potvrđuje službeno lice koje je zabelešku stavilo,
uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o usmenim zahtevima
stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava, već
se takvi zahtevi mogu samo evidentirati na propisan način.
Član
65
(1) U zapisnik se unosi: naziv organa koji vrši radnju,
mesto u kome se vrši radnja, dan i čas kad se vrši radnja, predmet u kome se
ona vrši i imena službenih lica, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika,
punomoćnika ili predstavnika.
(2) Zapisnik treba da sadrži, tačno i kratko, tok i sadržaj
izvršenih radnji u postupku, kao i datih izjava. Pri tom, zapisnik treba da se
ograniči na ono što se tiče same upravne stvari koja je predmet postupka. U
zapisniku se navode sve isprave koje su u bilo koju svrhu upotrebljene na
usmenoj raspravi. Prema potrebi, te isprave se prilažu zapisniku.
(3) Izjave stranaka, svedoka, veštaka i drugih lica koja
učestvuju u postupku, a koje su od značaja za rešavanje u upravnoj stvari,
upisuju se u zapisnik što tačnije a, po potrebi, i njihovim rečima. U zapisnik
se upisuju i svi zaključci koji se u toku izvršenja radnje donesu.
(4) Ako se saslušanje vrši preko tumača, označiće se na kom
je jeziku saslušani govorio i ko je bio tumač.
(5) Zapisnik se vodi u toku vršenja službene radnje. Ako se
radnja ne može istog dana završiti, uneće se svakog dana posebno u isti
zapisnik ono što je tog dana urađeno i to će se propisno potpisati.
(6) Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla
izvršiti bez prekida, u zapisniku će se označiti da je bilo prekida.
(7) Ako su u toku radnje izrađeni ili pribavljeni planovi,
skice, crteži, fotografije i sl. overiće se i priključiti zapisniku.
(8) Propisima se može odrediti da se zapisnik u određenim
stvarima može voditi u vidu knjige ili drugih sredstava evidencije.
Član
66
(1) Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne sme
ništa brisati. Mesta koja su precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati
čitljiva i overena potpisom službenog lica koje rukovodi radnjom postupka.
(2) U već potpisanom zapisniku ne sme se ništa dodavati ni
menjati. Dopuna u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisniku.
Član
67
(1) Pre zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim
licima i ostalim licima koja učestvuju u postupku. Ta lica imaju pravo da i
sama pregledaju zapisnik i da stave svoje primedbe. Na kraju zapisnika će se
navesti da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primedbe ili, ako
jesu, ukratko će se upisati sadržaj primedaba. Zatim će zapisnik potpisati lice
koje je učestvovalo u radnji, a na kraju će ga overiti službeno lice koje je
rukovodilo radnjom, kao i zapisničar - ako ga je bilo.
(2) Ako zapisnik sadrži saslušanje više lica, svako će se od
njih potpisati ispod onog dela zapisnika u kome je upisana njegova izjava.
(3) Ako su vršena suočenja, deo zapisnika o tome potpisaće
lica koja su suočena.
(4) Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se
označiti rednim brojevima. Svaki list će na kraju overiti svojim potpisom
službeno lice koje rukovodi radnjom postupka i lice čija je izjava upisana na
kraju lista.
(5) Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati
i overiti.
(6) Ako lice koje treba da potpiše zapisnik nije pismeno ili
ne može da piše, potpisaće ga pismeno lice koje će staviti i svoj potpis. To ne
može biti službeno lice koje rukovodi radnjom postupka niti zapisničar.
(7) Ako neko lice neće da potpiše zapisnik ili se udalji pre
zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je
potpis uskraćen.
Član
68
(1) Zapisnik sastavljen saglasno odredbama člana 67. ovog
zakona jeste javna isprava. Zapisnik je dokaz o toku i sadržini radnje postupka
i datih izjava, osim onih delova zapisnika na koje je saslušano lice stavilo primedbu
da nisu pravilno sastavljeni.
(2) Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.
Član
69
(1) Kad u postupku rešava kolegijalni organ, o većanju i
glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku po žalbi jednoglasno
odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o većanju i glasanju, već se o tome
može staviti samo zabeleška na spisu.
(2) U zapisnik o većanju i glasanju upisuju se, pored
podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome se
radi i kratak sadržaj onoga što je rešeno, kao i izdvojena mišljenja ako ih je
bilo. Taj zapisnik potpisuje lice koje predsedava i zapisničar.
4. Razgledanje spisa i obaveštavanje o toku postupka
Član
70
(1) Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da o
svom trošku prepišu, odnosno fotokopiraju potrebne spise. Razgledanje i
prepisivanje, odnosno fotokopiranje spisa vrše se pod nadzorom određenog
službenog lica.
(2) Pravo da razgleda spise i da o svom trošku prepiše,
odnosno fotokopira pojedine spise ima i svako treće lice koje za to učini
verovatnim svoj pravni interes.
(3) Zahtev za razgledanje i prepisivanje, odnosno
fotokopiranje spisa može se staviti i usmeno. Organ može tražiti od lica iz
stava 2. ovog člana da pismeno ili usmeno na zapisnik obrazloži postojanje svog
pravnog interesa.
(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati, odnosno
fotokopirati: zapisnik o većanju i glasanju, službeni referati i nacrti
rešenja, kao ni spisi koji se vode kao poverljivi, ako bi se time mogla
osujetiti svrha postupka ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom
interesu jedne od stranaka ili trećeg lica.
(5) Stranka i svako treće lice koje učini verovatnim svoj
pravni interes u predmetu, kao i zainteresovani državni organi, imaju pravo da
se obaveštavaju o toku postupka.
(6) Protiv odbijanja zahteva iz st. 1. do 5. ovog člana
dopuštena je posebna žalba i kad zaključak nije izdat pismeno. Žalba se može
izjaviti odmah po saopštenju, a najdocnije u roku od 24 časa od izvršenog
saopštenja. O žalbi se mora odlučiti u roku od 48 časova od časa izjavljivanja
žalbe.
Glava
V
DOSTAVLJANJE
1. Način dostavljanja
Član
71
(1) Dostavljanje pismena (poziva, rešenja, zaključaka i
drugih službenih spisa) vrši se, po pravilu, tako što se pismeno predaje licu
kome je namenjeno.
(2) Dostavljanje se vrši poštom, odnosno telefaksom ili ga
vrši organ preko službenog lica. Lice kome pismeno treba da se dostavi može
biti pozvano radi prijema samo izuzetno, kad to zahteva priroda ili značaj
pismena koje treba uručiti.
(3) Način dostavljanja određuje organ čije se pismeno
dostavlja.
Član
72
(1) Dostavljanje se vrši radnim danom, i to danju.
(2) Organ čije pismeno treba dostaviti može iz naročito
važnih razloga odrediti da se dostavljanje izvrši i u nedelju ili na dan
državnog praznika, a i noću ako je to neodložno potrebno.
(3) Dostavljanje poštom može se vršiti i u nedelju i na dan
državnog praznika.
Član
73
(1) Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu, u poslovnoj
prostoriji ili na radnom mestu na kome je zaposleno lice kome dostavljanje
treba izvršiti, a advokatu - u njegovoj advokatskoj kancelariji.
(2) Dostavljanje se može izvršiti i van prostorija navedenih
u stavu 1. ovog člana ako lice kome se dostavljanje vrši pristane da primi
pismeno koje se dostavlja, a ako tih prostorija nema, tom licu može se izvršiti
dostavljanje ma gde se ono zatekne.
2. Posredno dostavljanje
Član
74
(1) Kad se lice kome dostavljanje treba izvršiti ne zatekne
u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova
njegovog domaćinstva.
(2) Ako se dostavljanje vrši na radnom mestu lica kome
pismeno treba dostaviti, a to lice se tu ne zatekne, dostavljanje se može
izvršiti licu koje je na istom mestu zaposleno, ako ono pristane da primi
pismeno. Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom pismena licu zaposlenom
u advokatskoj kancelariji.
(3) Dostavljanje po st. 1. i 2. ovog člana ne može se
izvršiti licu koje u istom postupku učestvuje sa suprotnim interesom.
Član
75
(1) Ako se utvrdi da je lice kome dostavljanje treba
izvršiti odsutno i da mu lica navedena u članu 74. ovog zakona ne mogu pismeno
na vreme predati, vratiće se pismeno organu koji ga je izdao, uz naznačenje gde
se odsutni nalazi.
(2) Ako se prebivalište, odnosno boravište lica kome
dostavljanje treba izvršiti ne može utvrditi, organ koji je izdao pismeno
postaviće tom licu privremenog zastupnika u smislu člana 45. ovog zakona i
njemu će predati pismeno.
Član
76
(1) Ako se dostavljanje ne može izvršiti ni na način
propisan u članu 74. ovog zakona, a nije utvrđeno da je lice kome dostavljanje
treba izvršiti odsutno, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu na čijem
se području nalazi prebivalište, odnosno boravište lica kome se dostavljanje
vrši, ili pošti u njegovom prebivalištu, ako se dostavljanje vrši poštom. Na
vratima stana, poslovne prostorije ili radnog mesta lica kome dostavljanje
treba izvršiti dostavljač će pribiti pismeno saopštenje o tome gde se pismeno
nalazi i time se smatra da je dostavljanje izvršeno. Na saopštenju i na samom
pismenu koje je trebalo dostaviti dostavljač će označiti razlog takvog
dostavljanja, kao i dan kada je saopštenje pribio na vrata i staviće svoj
potpis.
(2) O dostavljanju izvršenom na način propisan u stavu 1.
ovog člana obavestiće se organ koji je naredio dostavljanje.
3. Obavezno lično dostavljanje
Član
77
(1) Dostavljanje se mora izvršiti lično licu kome je pismeno
namenjeno kad je takvo dostavljanje određeno ovim zakonom ili drugim propisom,
kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se ne može produžavati, ili kad
to naročito odredi organ koji je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno
lično dostavljanje advokatu i predajom pismena licu zaposlenom u advokatskoj
kancelariji.
(2) Kad se lice kome dostavljanje treba lično izvršiti ne
zatekne u stanu, poslovnoj prostoriji, na radnom mestu ili se u advokatskoj
kancelariji ne zatekne ni lice koje je u njoj zaposleno, dostavljač će se
obavestiti kad i na kom mestu ga može naći, pa će mu kod nekog od lica
navedenih u članu 74. ovog zakona ostaviti pismeno obaveštenje da u određeni
dan i čas bude u svom stanu, odnosno na radnom mestu radi primanja pismena. Ako
i posle toga dostavljač ne zatekne lice kome dostavljanje treba izvršiti,
postupiće na način propisan u članu 76. ovog zakona i tada se smatra da je
dostavljanje izvršeno.
(3) Dostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku
ili punomoćniku za primanje pismena (član 79) smatra se da je dostavljanje
izvršeno samoj stranci.
4. Posebni slučajevi dostavljanja
1)
Dostavljanje zakonskom zastupniku i punomoćniku
Član
78
(1) Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku, ako
ih stranka ima, vrši se na način propisan u čl. 71. do 77. ovog zakona.
(2) Ako više stranaka ima zajedničkog zakonskog zastupnika
ili punomoćnika u istom predmetu, dostavljanje se za sve njih vrši tom
zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika,
dovoljno je da se dostavljanje izvrši samo jednom od njih.
2)
Dostavljanje punomoćniku za primanje pismena
Član
79
(1) Stranka može ovlastiti određeno lice kome treba vršiti
sva dostavljanja za nju. Kad stranka obavesti o tom ovlašćenju organ koji vodi
postupak, taj organ će vršiti sva dostavljanja tom punomoćniku (punomoćnik za
primanje pismena).
(2) Punomoćnik za primanje pismena dužan je da svaki akt,
bez odlaganja, pošalje stranci.
(3) Ako bi neposredno dostavljanje stranci, zakonskom
zastupniku ili punomoćniku znatno odugovlačilo postupak, službeno lice koje
vodi postupak može naložiti stranci da po određenom predmetu i u određenom roku
postavi u sedištu organa punomoćnika za primanje pismena. Ako stranka ne
postupi po ovom nalogu, organ može postupiti shodno članu 45. ovog zakona.
(4) Kad se stranka ili njen zakonski zastupnik nalazi u
inostranstvu, a nema punomoćnika u Republici Srbiji, pozvaće se prilikom
dostavljanja prvog pismena da u određenom roku postave punomoćnika ili
punomoćnika za primanje pismena i upozoriće se da će im se, ako u ostavljenom
roku ne postave punomoćnika, postaviti po službenoj dužnosti punomoćnik za
primanje pismena, odnosno privremeni zastupnik.
(5) Dostavljanjem pismena punomoćniku za primanje pismena
smatra se da je dostavljanje izvršeno stranci kojoj je pismeno trebalo
dostaviti.
Član
80
(1) Kad više stranaka koje u postupku zajednički učestvuju
sa istovetnim zahtevima nemaju zajedničkog punomoćnika, dužne su, prilikom prve
radnje u postupku, da prijave organu zajedničkog punomoćnika za primanje
pismena, po mogućnosti onog koji stanuje u sedištu organa. Dok ne prijave
zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, za takvog punomoćnika smatraće se
ona stranka između njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva potpisana
ili označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službeno lice
koje vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako
je broj stranaka veliki ili su iz raznih mesta, stranke mogu prijaviti, a i
samo službeno lice može odrediti, više takvih punomoćnika i označiti koju će od
stranaka svaki od njih zastupati.
(2) Zajednički punomoćnik za primanje pismena dužan je, bez
odlaganja, obavestiti sve stranke o pismenu koje je za njih primio i omogućiti
im da pregledaju, prepišu i overe pismeno koje, po pravilu, on treba da čuva.
(3) U pismenu koje se dostavlja punomoćniku za primanje
pismena označiće se sva lica za koja se dostavljanje vrši.
3)
Dostavljanje državnim organima, preduzećima i drugim pravnim licima
Član
81
(1) Dostavljanje državnim organima, preduzećima i drugim
pravnim licima vrši se predajom pismena službenom licu, odnosno licu određenom
za primanje pismena, ako za pojedine slučajeve nije drukčije propisano.
(2) Ako u postupku učestvuju organizacija, naselje, grupa
lica i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica (član 40. stav 2), dostavljanje se
vrši predajom pismena licu koje su oni ovlastili, odnosno odredili (član 43.
stav 4).
(3) Ako dostavljač u određenom radnom vremenu ne nađe lice
određeno za primanje pismena, predaju pismena može izvršiti bilo kom licu
zaposlenom u državnom organu, preduzeću ili drugom pravnom licu iz stava 1.
ovog člana koje se zatekne u njihovim prostorijama.
4)
Dostavljanje ostalim licima
Član
82
(1) Licima u inostranstvu, kao i licima u zemlji koja
uživaju diplomatski imunitet, dostavljanje se vrši preko ministarstva nadležnog
za spoljne poslove, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.
(2) Državljanima Republike Srbije u inostranstvu,
dostavljanje izvoda iz matičnih knjiga, uverenja, potvrda i drugih pismena
izdatih na zahtev stranke može se vršiti neposredno. Dostavljanje ostalih
pismena vrši se preko diplomatskih i konzularnih predstavništava Republike
Srbije u inostranstvu.
(3) Pripadnicima Vojske Srbije ili policije i licima
zaposlenim u suvozemnom, rečnom, pomorskom i vazdušnom saobraćaju, dostavljanje
se može vršiti i preko nadležne komande, odnosno organa ili preko preduzeća ili
drugog pravnog lica u kojima su zaposleni.
Član
83
Licima koja su lišena slobode dostavljanje se vrši preko
uprave ustanove u kojoj se nalaze.
5)
Dostavljanje javnim saopštenjem
Član
84
Ako se radi o većem broju lica koja organu nisu poznata ili
koja se ne mogu odrediti, dostavljanje će se izvršiti javnim saopštenjem na
oglasnoj tabli organa koji je pismeno izdao. Smatra se da je dostavljanje
izvršeno po isteku 15 dana od dana isticanja saopštenja na oglasnoj tabli ako
organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok. Pored objavljivanja na oglasnoj
tabli, organ može objaviti saopštenje i u dnevnoj štampi, odnosno u drugim
sredstvima javnog obaveštavanja ili na drugi uobičajeni način.
6)
Odbijanje prijema
Član
85
(1) Ako lice kome je pismeno upućeno, odnosno odrasli član
njegovog domaćinstva odbije bez zakonskog razloga da primi pismeno, ili to
učini lice zaposleno u državnom organu, preduzeću ili drugom pravnom licu ili u
advokatskoj kancelariji, odnosno ako to učini lice koje su za primanje pismena
odredili organizacija, naselje, grupa lica i dr., koji nemaju svojstvo pravnog
lica (član 40. stav 2), dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili prostoriji u
kojoj je odnosno lice zaposleno, ili će pismeno pribiti na vrata stana ili
prostorije.
(2) Kad je dostavljanje izvršeno na način predviđen u stavu 1.
ovog člana, dostavljač će zabeležiti na dostavnici dan, čas i razlog odbijanja
prijema, kao i mesto gde je pismeno ostavio i smatra se da je time dostavljanje
izvršeno.
7)
Promena prebivališta, odnosno boravišta ili sedišta
Član
86
(1) Kad stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka
promene svoje prebivalište, odnosno boravište ili sedište, dužni su da o tome
odmah obaveste organ koji vodi postupak.
(2) Ako oni to ne učine, a dostavljač ne može saznati kuda
su se odselili, organ će odrediti da se sva dalja dostavljanja u postupku za tu
stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.
(3) Dostavljanje se smatra izvršenim po isteku osam dana od
dana pribijanja pismena na oglasnu tablu organa koji vodi postupak.
(4) Kad punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena u
toku postupka promeni svoje prebivalište, odnosno boravište, a ne obavesti o
tome organ koji vodi postupak, dostavljanje će se izvršiti kao da punomoćnik
nije ni postavljen.
5. Dostavnica
Član
87
(1) Potvrdu o izvršenom dostavljanju (dostavnicu) potpisuju
primalac i dostavljač. Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti dan
prijema.
(2) Ako je primalac nepismen ili ne može da se potpiše,
dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime i dan predaje i staviće
napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.
(3) Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će
to zabeležiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje pismena i smatra se
da je time dostavljanje uredno izvršeno.
(4) Ako je dostavljanje izvršeno nekom od lica navedenih u
članu 74. ovog zakona, dostavljač će na dostavnici naznačiti lice kome je
pismeno predato i odnos tog lica prema licu kome je dostavljanje trebalo
izvršiti.
(5) Ako je dostavljanje izvršeno po članu 76. ovog zakona,
na dostavnici treba naznačiti dan izvršenog saopštenja, kao i dan predaje
pismena nadležnom organu na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno
boravište lica kome se dostavljanje vrši ili pošti njegovog prebivališta,
odnosno boravišta.
6. Greške u dostavljanju
Član
88
(1) Ako pri dostavljanju bude učinjena greška, smatraće se
da je dostavljanje izvršeno onog dana za koji se utvrdi da je lice kome je
pismeno namenjeno stvarno dobilo to pismeno.
(2) Ako je dostavnica nestala, dostavljanje se može dokazivati
i drugim sredstvima.
Glava
VI
ROKOVI
Član
89
(1) Za preduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu biti
određeni rokovi.
(2) Ako rokovi nisu određeni zakonom ili drugim propisom,
određuje ih, s obzirom na okolnosti slučaja, službeno lice koje vodi postupak.
(3) Rok koji je odredilo službeno lice koje vodi postupak,
kao i rok određen propisima za koji je predviđena mogućnost produženja, može se
produžiti na molbu zainteresovanog lica podnesenu pre isteka roka ako postoje
opravdani razlozi za produženje.
Član
90
(1) Rokovi se računaju na dane, mesece i godine, a mogu se
računati i na časove.
(2) Kad je rok određen po danima, dan u koji je dostavljanje
ili saopštenje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kog treba računati
trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni
dan. Rok koji je određen po mesecima, odnosno po godinama završava se istekom
onog dana, meseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kad je
dostavljanje ili saopštenje izvršeno, odnosno danu u koji pada događaj od kog
se računa trajanje roka. Ako nema tog dana u poslednjem mesecu, rok se završava
poslednjeg dana tog meseca.
(3) Završetak roka može se označiti i određenim kalendarskim
danom.
Član
91
(1) Početak i tok rokova ne sprečavaju nedelje i dani
državnih praznika.
(2) Ako poslednji dan roka pada u nedelju ili na dan
državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ pred kojim treba preduzeti
radnju ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.
Član
92
(1) Podnesak je podnesen u roku ako je pre nego što rok
istekne stigao organu kome je trebalo da bude predat.
(2) Kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili
telegrafski, odnosno telefaksom, dan predaje pošti, odnosno dan prijema
telefaksa smatra se kao dan predaje organu kome je upućen.
(3) Za lica koja se nalaze u Vojsci Srbije dan predaje
podneska vojnoj jedinici, odnosno vojnoj ustanovi ili štabu smatra se kao dan
predaje organu kome je upućen.
(4) Za lice lišeno slobode, dan predaje podneska upravi
ustanove u kojoj se nalazi smatra se kao dan predaje organu kome je upućen.
(5) Ako je organ odredio dan kad će se raspravljati o
podnesku koji je stranka dužna da podnese, pa je pozvao stranku da podnesak
dostavi do određenog dana, organ je dužan da uzme u razmatranje podnesak koji
je primljen pre početka raspravljanja.
Glava
VII
POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE
Član
93
(1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u
roku izvrši neku radnju postupka, pa je usled tog propuštanja isključena od
vršenja te radnje, dozvoliće se, po njenom predlogu, povraćaj u pređašnje
stanje.
(2) Na predlog stranke koja je propustila da u roku preda
podnesak, dozvoliće joj se povraćaj u pređašnje stanje i kad je ona iz neznanja
ili očiglednom omaškom podnesak blagovremeno poslala poštom, odnosno predala
nenadležnom organu.
(3) Povraćaj u pređašnje stanje dozvoliće se i kad je
stranka očiglednom omaškom prekoračila rok, a podnesak ipak primi nadležni
organ najdocnije tri dana od dana isteka roka, ako bi stranka zbog zadocnjenja
izgubila neko pravo.
Član
94
(1) Stranka je dužna da u predlogu za povraćaj u pređašnje
stanje iznese okolnosti zbog kojih je bila sprečena da u roku izvrši propuštenu
radnju i da te okolnosti učini bar verovatnim.
(2) Predlog za povraćaj u pređašnje stanje ne može se
zasnivati na okolnosti koju je organ već ranije ocenio kao nedovoljnu za
produženje roka ili odlaganje rasprave.
(3) Ako se povraćaj u pređašnje stanje traži zbog toga što
je propušteno da se podnese kakav podnesak, predlogu treba priložiti i taj
podnesak.
Član
95
(1) Predlog za povraćaj u pređašnje stanje podnosi se u roku
od osam dana od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a
ako je stranka tek docnije saznala za propuštanje - od dana kad je to saznala.
(2) Posle isteka tri meseca od dana propuštanja ne može se
tražiti povraćaj u pređašnje stanje.
(3) Ako se propusti rok za traženje povraćaja u pređašnje
stanje, ne može se tražiti povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja tog
roka.
Član
96
(1) Predlog za povraćaj u pređašnje stanje podnosi se organu
pred kojim je trebalo izvršiti propuštenu radnju.
(2) O predlogu za povraćaj u pređašnje stanje odlučuje
zaključkom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju.
(3) Neblagovremeno podnesen predlog za povraćaj u pređašnje
stanje odbaciće se bez daljeg postupka.
(4) Ako su činjenice na kojima se predlog za povraćaj u
pređašnje stanje zasniva opštepoznate, organ može odlučiti o tom predlogu bez
izjašnjenja protivne stranke.
Član
97
(1) Protiv zaključka kojim se dozvoljava povraćaj u pređašnje
stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povraćaj dozvoljen po predlogu koji je
neblagovremeno podnesen ili je nedopušten (član 95. stav 3).
(2) Protiv zaključka kojim je odbijen predlog za povraćaj u
pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba, osim ako je zaključak doneo
drugostepeni organ.
(3) Žalba nije dopuštena protiv zaključka o predlogu za
povraćaj u pređašnje stanje koji je doneo organ nadležan za rešavanje u drugom
stepenu o glavnoj stvari.
Član
98
(1) Predlog za povraćaj u pređašnje stanje ne zaustavlja tok
postupka, ali organ nadležan za odlučivanje o tom predlogu može privremeno
prekinuti postupak dok zaključak o predlogu ne postane konačan.
(2) Kad je povraćaj u pređašnje stanje dozvoljen, postupak
se vraća u stanje u kome se nalazio pre propuštanja, a poništavaju se sva
rešenja i zaključci koje je organ doneo u vezi sa propuštanjem.
Glava
VIII
ODRŽAVANJE REDA
Član
99
(1) Službeno lice koje rukovodi radnjom postupka dužno je da
se stara o održavanju reda u radu organa.
(2) Službeno lice je ovlašćeno da opominje lica koja smetaju
u radu organa i da određuje šta je potrebno da se red održi.
(3) Lica koja prisustvuju nekoj radnji postupka ne smeju
nositi oružje ili opasno oruđe. Ako ta lica imaju kod sebe oružje ili opasno
oruđe, dužna su da ga predaju službenom licu koje vodi postupak. U protivnom,
neće im se dozvoliti da prisustvuju radnjama postupka. Po završetku radnji,
oružje, odnosno oruđe vratiće se licima koja su ga predala službenom licu.
Član 100
(1) Lice koje, i pored opomene, ometa rad ili se nepristojno
ponaša prilikom vršenja radnje postupka, može biti udaljeno. Lice koje
učestvuje u radnji postupka može biti udaljeno tek pošto je prethodno opomenuto
da će biti udaljeno i pošto su mu predočene pravne posledice takve mere.
Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti izriče službeno lice
koje rukovodi radnjom postupka.
(2) Ako na osnovu odredbe stava 1. ovog člana bude udaljena
stranka koja nema punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac
nije prisutan, službeno lice koje rukovodi radnjom postupka pozvaće lice koje
se udaljava da postavi svog punomoćnika. Ako pozvano lice to ne učini, službeno
lice može odložiti radnju na trošak lica koje je odbilo da postavi svog
punomoćnika, a može mu i samo postaviti punomoćnika ako je to potrebno. Takav
punomoćnik može zastupati stranku samo u radnji postupka sa koje je stranka
udaljena.
Član 101
(1) Ko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju
nepristojnost, može se, pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom za povredu
procesne discipline do 1.500 dinara.
(2) Kazna iz stava 1. ovog člana ne isključuje krivičnu,
prekršajnu ili disciplinsku odgovornost.
(3) Kaznom iz stava 1. ovog člana može biti kažnjeno i lice
koje svojim podneskom grubo povredi ugled organa ili službenog lica koje vodi
postupak.
Član 102
(1) Novčanu kaznu zbog radnji predviđenih u članu 101. stav
1. ovog zakona izriče službeno lice koje rukovodi radnjom postupka, a zbog
radnji predviđenih u članu 101. stav 3. - organ koji vodi postupak.
(2) Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba.
Žalba protiv zaključka o kazni zbog narušavanja reda ne odlaže izvršenje kazne.
Glava
IX
TROŠKOVI POSTUPKA
1. Troškovi organa i stranaka
Član 103
(1) Posebni izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak,
kao što su: putni troškovi službenih lica, izdaci za svedoke, veštake, tumače,
odnosno prevodioce, uviđaj, oglase i sl., a koji su nastali sprovođenjem
postupka po nekoj upravnoj stvari, padaju, po pravilu, na teret onoga koji je
ceo postupak prouzrokovao.
(2) Kad lice koje učestvuje u postupku prouzrokuje svojom
krivicom ili obešću troškove pojedinih radnji u postupku, dužno je da snosi te
troškove.
(3) Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti
završen povoljno za stranku, troškove postupka snosi organ koji je postupak
pokrenuo.
Član 104
(1) Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove
prouzrokovane postupkom, kao što su troškovi dolaženja, danguba, izdaci za
takse, za pravno zastupanje i stručno pomaganje.
(2) Kad u postupku učestvuju dve stranke ili više stranaka
sa suprotnim interesima, stranka koja je prouzrokovala postupak, a na čiju je
štetu postupak završen, dužna je da protivnoj stranci naknadi opravdane
troškove nastale u postupku. Ako je u takvom slučaju neka od stranaka delimično
uspela sa svojim zahtevom, dužna je da naknadi protivnoj stranci troškove
srazmerno delu svog zahteva u kome nije uspela. Stranka koja je obešću
prouzrokovala protivnoj stranci troškove u postupku, dužna je da joj te
troškove naknadi.
(3) Troškovi za pravno zastupanje naknađuju se samo u
slučajevima kad je takvo zastupanje bilo nužno, odnosno opravdano.
(4) Zahtev za naknadu troškova po odredbama st. 2. i 3. ovog
člana mora biti stavljen blagovremeno, tako da organ koji vodi postupak može o njemu
odlučiti u rešenju. U protivnom, stranka gubi pravo na naknadu troškova.
Službeno lice koje vodi postupak dužno je da na to upozori stranku.
(5) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je
završen poravnanjem, ako u poravnanju nije drukčije određeno.
(6) Troškove stranke i drugog lica u postupku, prouzrokovane
postupkom pokrenutim po službenoj dužnosti ili u javnom interesu, a koje
stranka, odnosno drugo lice u postupku nije prouzrokovalo svojim ponašanjem,
snosi organ.
Član 105
Troškove postupka u vezi sa izvršenjem snosi izvršenik. Ako
se ti troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka po čijem je
predlogu izvršenje sprovedeno.
Član 106
Ako se postupak pokreće po zahtevu stranke, a sa sigurnošću
se može predvideti da će izazvati posebne izdatke u gotovom novcu (u vezi sa
uviđajem, veštačenjem, dolaskom svedoka i sl.), organ koji vodi postupak može
zaključkom odrediti da stranka unapred položi potreban iznos za pokriće tih
troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može odustati
od izvođenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako produženje postupka
zahteva javni interes.
Član 107
(1) U rešenju kojim se postupak završava, organ koji donosi
rešenje određuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom
roku moraju isplatiti.
(2) U rešenju se mora posebno navesti da li će onaj koji
snosi troškove morati da naknadi troškove drugoj stranci (član 104. st. 2. i
3).
(3) Ako troškove postupka snosi više lica, troškovi će se
između njih razdeliti na jednake delove, odnosno u odgovarajućoj srazmeri.
(4) Ako organ u rešenju ne odluči o troškovima, navešće u
rešenju da će se o troškovima doneti poseban zaključak.
Član 108
(1) Svedoci, veštaci, tumači i službena lica imaju pravo na
propisanu naknadu troškova putovanja i izdataka izazvanih bavljenjem u mestu.
Ako im za to vreme pripada i zarada, imaju pravo i na propisanu naknadu
izgubljene zarade. Pored propisane naknade, veštaci i tumači imaju pravo i na
propisanu posebnu nagradu za obavljeno veštačenje, odnosno tumačenje.
(2) Zahtev za naknadu, odnosno nagradu svedoci, veštaci i
tumači dužni su da postave prilikom saslušanja, davanja mišljenja veštaka,
odnosno tumačenja. U protivnom, gube to pravo. Službeno lice koje vodi postupak
dužno je da na to upozori svedoka, veštaka, odnosno tumača.
(3) Iznos naknade, odnosno nagrade utvrđuje posebnim
zaključkom organ koji vodi postupak, određujući ko je dužan da je plati i u kom
roku. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna žalba. Ovaj zaključak
predstavlja osnov za izvršenje (izvršna isprava).
Član 109
U pogledu naknade službenim licima važe propisi koji se
odnose na ta lica.
2. Oslobođenje od plaćanja troškova
Član 110
(1) Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku od
plaćanja troškova u celini ili delimično, ako nađe da ih ne može podneti bez
štete po svoje nužno izdržavanje, odnosno po nužno izdržavanje svoje porodice.
Organ donosi zaključak o tome po predlogu stranke, na osnovu uverenja o njenom
imovnom stanju koje izdaje nadležni organ.
(2) Oslobođenje od plaćanja troškova odnosi se na
oslobođenje od taksa i izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni
troškovi službenih lica, izdaci za svedoke, veštake i tumače, uviđaj, oglase i
sl., kao i na oslobođenje od polaganja obezbeđenja za troškove.
(3) Strani državljani oslobodiće se od plaćanja troškova kad
je to predviđeno međunarodnim ugovorom, a ako takvog ugovora nema, pod uslovom
uzajamnosti. U slučaju sumnje u postojanje uzajamnosti, objašnjenje daje
ministarstvo nadležno za spoljne poslove.
Član 111
Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti
zaključak o oslobođenju od plaćanja troškova ako utvrdi da više ne postoje
razlozi zbog kojih je stranka bila oslobođena od plaćanja troškova.
Član 112
Protiv zaključka kojim se odbija zahtev stranke za
oslobođenje od plaćanja troškova, kao i protiv zaključka iz člana 111. ovog
zakona, stranka može izjaviti posebnu žalbu.
Drugi
deo
PRVOSTEPENI
POSTUPAK
Glava
X
POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTEVI
STRANAKA
1. Pokretanje postupka
Član 113
Postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili
povodom zahteva stranke.
Član 114
(1) Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj
dužnosti kad to određuje zakon ili drugi propis i kad utvrdi ili sazna da, s
obzirom na postojeće činjenično stanje, treba pokrenuti postupak radi zaštite
javnog interesa.
(2) Pri pokretanju postupka po službenoj dužnosti organ
uzima u obzir i eventualne predstavke građana i organizacija i upozorenje
nadležnih organa.
Član 115
(1) Postupak je pokrenut čim organ izvrši ma koju radnju
radi vođenja postupka.
(2) Ako organ povodom stavljenog zahteva stranke nađe da
nema uslova za pokretanje postupka, doneće zaključak o odbacivanju zahteva
stranke. Protiv tog zaključka dozvoljena je posebna žalba.
Član 116
U upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi
stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban zahtev stranke, organ može
pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtev.
2. Spajanje stvari u jedan postupak
Član 117
(1) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili
sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi
postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi
jedan postupak i onda kad se radi o pravima i obavezama više stranaka.
(2) Pod istim uslovima jedna stranka ili više stranaka mogu
u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahteva.
(3) O vođenju jednog postupka u slučajevima iz st. 1. i 2.
ovog člana organ će doneti poseban zaključak. Protiv tog zaključka može se
izjaviti žalba, osim ako je zaključak doneo drugostepeni organ.
Član 118
Organ može javnim saopštenjem pokrenuti upravni postupak
prema većem broju lica koja organu nisu poznata ili se ne mogu odrediti, a koja
u postupku mogu imati položaj stranaka ako se radi o bitno istom zahtevu prema
svima njima.
Član 119
(1) Kad se u smislu člana 117. ovog zakona vodi jedan
postupak, ili kad je postupak pokrenut javnim saopštenjem u smislu člana 118.
ovog zakona, svaka stranka istupa u postupku samostalno.
(2) U zaključcima kojima se u postupku iz stava 1. ovog
člana preduzimaju mere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mera
odnosi na koju od stranaka, osim ako se radi o strankama koje u postupku
zajednički učestvuju sa istovetnim zahtevima, ili ako zakonom nije drukčije
određeno.
3. Izmena zahteva
Član 120
(1) Pošto je postupak pokrenut, stranka može, do donošenja
rešenja u prvom stepenu, proširiti stavljeni zahtev, ili umesto ranijeg zahteva
staviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmenjeni zahtev zasniva
na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtev zasniva na bitno istom
činjeničnom stanju.
(2) Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili
izmenu zahteva, doneće o tome zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je
posebna žalba.
4. Odustanak od zahteva
Član 121
(1) Stranka može odustati od svog zahteva u toku celog
postupka.
(2) Kad je postupak pokrenut povodom zahteva stranke, a
stranka odustane od svog zahteva, organ koji vodi postupak doneće zaključak
kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaveštena protivna stranka, ako
je ima.
(3) Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom
interesu, ili ako to zahteva protivna stranka, organ će produžiti vođenje
postupka.
(4) Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ
može obustaviti postupak. Ako je postupak u istoj upravnoj stvari mogao biti
pokrenut i po zahtevu stranke, postupak će se nastaviti ako stranka to zahteva.
(5) Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena
je posebna žalba.
Član 122
(1) Stranka može odustati od svog zahteva izjavom koju daje
organu koji vodi postupak. Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o
obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj
odustanak od zahteva.
(2) Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati
njenim odustankom od zahteva samo kad je to zakonom određeno.
(3) Ako je stranka odustala od svog zahteva posle donošenja
prvostepenog rešenja, a pre isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi
postupka poništava se prvostepeno rešenje ako je njime zahtev stranke bio
pozitivno ili delimično pozitivno rešen. Ako je stranka odustala od svog
zahteva posle izjavljene žalbe, a pre nego što joj je dostavljeno rešenje
doneseno povodom žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno
rešenje kojim je zahtev stranke bio usvojen, u celini ili delimično, ako je
stranka u celini odustala od svog zahteva.
Član 123
Stranka koja je odustala od zahteva dužna je da snosi sve
troškove koji su nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima
nije drukčije određeno.
5. Poravnanje
Član 124
(1) Ako u postupku učestvuju dve stranke ili više stranaka
sa suprotnim zahtevima, službeno lice koje vodi postupak nastojaće u toku celog
postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim
pitanjima.
(2) Poravnanje mora biti uvek jasno i određeno i ne sme biti
na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih lica.
Službeno lice koje vodi postupak mora na to paziti po službenoj dužnosti. Ako
se utvrdi da bi poravnanje bilo na štetu javnog interesa, javnog morala ili
pravnog interesa trećih lica, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se
zaključi poravnanje i o tome će doneti poseban zaključak.
(3) Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno
kad stranke posle pročitanog zapisnika o poravnanju potpišu zapisnik. Overen
prepis zapisnika predaće se strankama ako ga traže.
(4) Poravnanje ima snagu izvršnog rešenja donetog u postupku
(izvršna isprava).
(5) Organ pred kojim je zaključeno poravnanje doneće
zaključak kojim će, po potrebi, postupak obustaviti u celini ili delimično.
(6) Ako zaključak o obustavljanju, odnosno o nastavljanju
postupka nije u skladu sa zaključenim poravnanjem, protiv zaključka je
dopuštena posebna žalba.
Glava
XI
POSTUPAK DO DONOŠENJA REŠENJA
A.
Opšta načela
1. Zajedničke odredbe
Član 125
(1) Pre donošenja rešenja moraju se utvrditi sve odlučne
činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja i strankama
omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.
(2) Činjenice i okolnosti iz stava 1. ovog člana utvrđuju se
i prava i pravni interesi iz tog stava ostvaruju se i štite u skraćenom
postupku (član 131) ili u posebnom ispitnom postupku (čl. 132. i 133).
Član 126
(1) Službeno lice koje vodi postupak može u toku celog
postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze radi utvrđivanja i
onih činjenica koje u postupku nisu bile iznete ili nisu utvrđene.
(2) Službeno lice koje vodi postupak narediće po službenoj
dužnosti izvođenje svakog dokaza ako nađe da je to potrebno radi razjašnjenja
stvari.
(3) Službeno lice koje vodi postupak pribaviće po službenoj
dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan
za rešavanje u upravnoj stvari. Na isti način postupiće službeno lice u pogledu
činjenica o kojima službenu evidenciju vodi drugi organ.
Član 127
(1) Činjenično stanje na kome zasniva svoj zahtev stranka je
dužna da iznese tačno, potpuno i određeno.
(2) Ako se ne radi o činjenicama koje su opštepoznate,
stranka je dužna da za svoje navode predloži dokaze i da ih po mogućnosti
podnese. Ako sama stranka tako ne postupi, službeno lice koje vodi postupak
pozvaće je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze
koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi
uverenja i druge isprave koje organi nisu dužni da izdaju po čl. 161. i 162.
ovog zakona.
(3) Ako stranka nije u naknadno određenom roku predložila,
odnosno, po mogućnosti, podnela dokaze, organ će zaključkom odbaciti zahtev kao
da nije podnesen (član 58. stav 2). Protiv tog zaključka dopuštena je posebna
žalba.
Član 128
(1) Stranka daje svoju izjavu, po pravilu, usmeno, a može je
dati i pismeno.
(2) Kad se radi o složenoj upravnoj stvari ili kad su
potrebna opširnija stručna objašnjenja, službeno lice koje vodi postupak može
naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, određujući joj dovoljan rok za to.
U takvom slučaju i stranka ima pravo da traži da joj se dopusti davanje pismene
izjave.
(3) Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu
izjavu, ne može joj se usled toga oduzeti pravo da svoju izjavu da i usmeno.
Član 129
Ako se u toku postupka pojavi lice koje do tada nije
učestvovalo u postupku kao stranka, pa zahteva da učestvuje u postupku kao
stranka, službeno lice koje vodi postupak ispitaće njegovo pravo da bude
stranka i o tome će doneti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to
pravo dopuštena je posebna žalba.
Član 130
Službeno lice koje vodi postupak dužno je da, po potrebi,
upozori stranku na njena prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posledice
njenih radnji ili propuštanja u postupku.
2. Skraćeni postupak
Član 131
(1) Organ može po skraćenom postupku rešiti upravnu stvar
neposredno:
1) ako je stranka u svom zahtevu navela činjenice ili
podnela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to
stanje može utvrditi na osnovu opštepoznatih činjenica ili činjenica koje su
organu poznate;
2) ako se stanje stvari može utvrditi neposrednim uvidom,
odnosno na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno
posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;
3) ako je propisom predviđeno da se upravna stvar može
rešiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se
dokazima samo posredno utvrđuju, pa su činjenice ili okolnosti učinjene
verovatnim, a iz svih okolnosti proizlazi da zahtevu stranke treba udovoljiti;
4) kad se radi o preduzimanju u javnom interesu hitnih mera
koje se ne mogu odlagati, a činjenice na kojima rešenje treba da bude zasnovano
su utvrđene ili bar učinjene verovatnim.
(2) Rešenja iz tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana mogu se
izrađivati putem elektronskih računara.
3. Poseban ispitni postupak
Član 132
(1) Poseban ispitni postupak se sprovodi kad je to potrebno
radi utvrđivanja odlučnih činjenica i okolnosti koje su od značaja za
razjašnjenje upravnih stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i
zaštite svoja prava i pravne interese.
(2) Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima
pojedinog slučaja, službeno lice koje vodi postupak, u skladu sa odredbama ovog
zakona i drugih propisa koji se odnose na upravnu stvar o kojoj se radi.
(3) U granicama iz st. 1. i 2. ovog člana, službeno lice
koje vodi postupak naročito: određuje koje radnje u postupku treba izvršiti i
izdaje naređenja za njihovo izvršenje, određuje redosled kojim će se pojedine
radnje vršiti i rokove u kojima će se izvršiti ako oni nisu propisani zakonom,
određuje usmenu raspravu i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njeno
održavanje, odlučuje koji će se dokazi izvesti i odlučuje o svim predlozima i
izjavama podnesenim u postupku.
(4) Službeno lice koje vodi postupak odlučuje da li će se
raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili
zajedno za ceo predmet.
Član 133
(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i,
radi ostvarenja cilja postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i
zakonom zaštićene interese.
(2) Stranka ima pravo da iznosi činjenice koje mogu biti od
uticaja za rešenje upravne stvari, da predlaže dokaze radi utvrđivanja tih
činjenica i da pobija tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona
ima pravo da sve do donošenja rešenja dopunjuje i objašnjava svoje navode, a
ako to čini posle održane usmene rasprave, dužna je da opravda zbog čega to
nije učinila na raspravi.
(3) Službeno lice koje vodi postupak dužno je da pruži
mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su
iznete u ispitnom postupku i o predlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u
izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svedocima i veštacima
preko službenog lica koje vodi postupak, a s njegovom dozvolom i neposredno,
kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Organ
neće doneti rešenje pre nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o
činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rešenje, a o kojima
stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
4. Prethodno pitanje
Član 134
(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg
se rešenja ne može rešiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu
pravnu celinu za čije je rešenje nadležan sud ili drugi organ (prethodno
pitanje), on može, pod uslovima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili
postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne reši. O prekidu postupka
donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je
zaključak doneo drugostepeni organ.
(2) Ako je organ koji vodi postupak sam raspravio prethodno
pitanje, rešenje takvog pitanja ima pravno dejstvo samo u upravnoj stvari u
kojoj je to pitanje rešeno.
(3) U pogledu postojanja krivičnog dela i krivične
odgovornosti učinioca, organ koji vodi postupak vezan je pravnosnažnom presudom
suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 135
(1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se
prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog dela, na postojanje braka, na
utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno.
(2) Kad se prethodno pitanje odnosi na krivično delo za koje
se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, a nema mogućnosti za krivično
gonjenje, organ koji vodi postupak raspraviće i to pitanje.
Član 136
Ako se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak,
organ koji vodi postupak može sam uzeti u razmatranje prethodno pitanje i
raspraviti ga kao sastavni deo upravne stvari i na toj osnovi rešiti samu
upravnu stvar.
Član 137
(1) Ako organ koji vodi postupak ne uzme prethodno pitanje u
razmatranje u smislu člana 136. ovog zakona, a postupak za rešenje prethodnog
pitanja koji se može voditi samo po službenoj dužnosti još nije pokrenut pred
nadležnim organom, on će tražiti da nadležni organ pokrene postupak po tom
pitanju.
(2) U upravnoj stvari u kojoj se postupak za rešenje prethodnog
pitanja pokreće povodom zahteva stranke, organ koji vodi postupak može
zaključkom naložiti jednoj od stranaka da u cilju rešenja prethodnog pitanja
traži od nadležnog organa pokretanje postupka, određujući joj rok u kom je
dužna da to učini i da mu o tome podnese dokaz. Pri tom će organ koji vodi
postupak upozoriti stranku na posledice propuštanja. Rok za traženje pokretanja
postupka za rešenje prethodnog pitanja počinje teći od dana kad zaključak
postane konačan.
(3) Ako stranka povodom čijeg zahteva je pokrenut postupak
ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje
postupka po prethodnom pitanju, smatraće se da je ta stranka odustala od
zahteva, a organ koji vodi postupak obustaviće postupak. Ako to nije učinila protivna
stranka, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje.
(4) Protiv zaključka iz stava 2. ovog člana dopuštena je
posebna žalba.
Član 138
Postupak prekinut zbog rešavanja prethodnog pitanja pred
nadležnim organom nastaviće se pošto bude konačno odlučeno o tom pitanju.
5. Usmena rasprava
Član 139
Službeno lice koje vodi postupak određuje, po svojoj
inicijativi ili po predlogu stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to
korisno za razjašnjenje upravne stvari, a mora je odrediti:
1) u upravnim stvarima u kojima učestvuju dve stranke ili
više stranaka sa suprotnim interesima; ili
2) kad treba da se izvrši uviđaj ili sasluša svedok ili
veštak.
Član 140
(1) Usmena rasprava je javna.
(2) Službeno lice koje vodi postupak može isključiti javnost
za celu usmenu raspravu ili samo za jedan njen deo:
1) ako to zahtevaju razlozi morala ili javne bezbednosti;
2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja
usmene rasprave;
3) ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj porodici;
4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje
predstavljaju državnu, vojnu, službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili
umetničku tajnu.
(3) Predlog za isključenje javnosti može staviti i
zainteresovano lice.
(4) O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora
biti obrazložen i javno objavljen.
(5) Pri objavljivanju rešenja po sprovedenom postupku
javnost se ne može isključiti.
Član 141
(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove
zastupnike, punomoćnike, predstavnike i stručne pomagače.
(2) Službeno lice koje vodi postupak može dopustiti da
usmenoj raspravi sa koje je javnost isključena prisustvuju pojedina službena
lica, naučni i javni radnici ako je to od interesa za njihovu službu, odnosno
naučni rad. Službeno lice koje vodi postupak upozoriće ta lica da su dužna da
čuvaju kao tajnu ono što budu na raspravi saznala.
Član 142
(1) Organ koji vodi postupak dužan je da preduzima sve što
je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i, po mogućnosti, bez
prekidanja i odlaganja.
(2) Licima koja se pozivaju na usmenu raspravu mora se
ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da na nju dođu na vreme
i bez vanrednih troškova. Pozvanim licima ostaviće se, po pravilu, osam dana od
dostavljanja poziva do dana rasprave.
Član 143
Kad je za razmatranje upravne stvari na usmenoj raspravi
potrebno upoznati se sa planovima, spisima ili drugim predmetima, te predmete
treba staviti na uvid pozvanim licima istovremeno sa određivanjem usmene
rasprave, a u pozivu za usmenu raspravu naznačiti vreme i mesto kad i gde se
oni mogu razgledati.
Član 144
(1) Organ koji vodi postupak dužan je da i javno objavi
određivanje usmene rasprave: kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće
moći na vreme dostaviti, kad postoji verovatnoća da ima zainteresovanih lica
koja se još nisu pojavila kao stranke, ili kad to nalažu drugi slični razlozi.
(2) Javna objava usmene rasprave treba da sadrži sve podatke
koji moraju biti navedeni u pojedinačnom pozivu, kao i poziv da na usmenu
raspravu dođe svako ko smatra da se upravna stvar tiče njegovih pravnih
interesa. Ta objava se saopštava na način propisan u članu 84. ovog zakona.
Član 145
Usmena rasprava održaće se, po pravilu, u sedištu organa
koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mestu van sedišta tog organa,
usmena rasprava se može održati na mestu uviđaja. Organ koji vodi postupak može
odrediti za usmenu raspravu i drugo mesto kad je to potrebno zbog znatnog
smanjenja troškova i zbog temeljnijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja upravne
stvari.
Član 146
(1) Službeno lice koji vodi postupak dužno je da na početku
usmene rasprave utvrdi koja su od pozvanih lica prisutna, a u pogledu odsutnih
- da proveri da li su im pozivi uredno dostavljeni.
(2) Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla
na usmenu raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv uredno dostavljen, službeno
lice koje vodi postupak odložiće usmenu raspravu, osim ako je ona na vreme
javno objavljena.
(3) Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je
zahtevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz celokupnog stanja
stvari se može pretpostaviti da je zahtev povukla, organ koji vodi postupak
obustaviće postupak. Protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako se
ne može pretpostaviti da je stranka zahtev povukla, ili ako bi se postupak u
javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službeno lice će, prema
okolnostima slučaja, sprovesti raspravu bez tog lica, ili će je odložiti.
(4) Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano
izostane, mada je uredno pozvana, službeno lice koje vodi postupak može
sprovesti usmenu raspravu i bez nje, a može na njen trošak i odložiti usmenu
raspravu ako je to potrebno radi pravilnog rešenja stvari.
Član 147
(1) Ako prisutna stranka, i pored upozorenja na posledice,
ne stavi primedbu u toku same usmene rasprave na radnje koje se na usmenoj
raspravi preduzimaju, smatraće se da nema primedbe. Ako ta stranka docnije
stavi primedbu na radnje preduzete na usmenoj raspravi, organ koji rešava o
upravnoj stvari ceniće i tu primedbu ako ona može imati uticaja na rešavanje
stvari i ako nije data posle usmene rasprave radi odugovlačenja postupka.
(2) Ako stranka koja je pozvana javnim saopštenjem nije
došla na usmenu raspravu, a primedbe na radnje preduzete na usmenoj raspravi
stavi posle usmene rasprave, te će se primedbe uzeti u obzir pod uslovom iz
stava 1. ovog člana.
Član 148
(1) Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono
što je predmet posebnog ispitnog postupka.
(2) Ako se predmet posebnog ispitnog postupka ne može
pretresti na jednoj usmenoj raspravi, službeno lice koje vodi postupak
prekinuće usmenu raspravu i zakazati što pre njen nastavak. Za taj nastavak
službeno lice će preduzeti sve mere koje su propisane za određivanje usmene
rasprave, a prisutnim licima može usmeno saopštiti te mere, kao i vreme i mesto
nastavka rasprave. Prilikom nastavka usmene rasprave službeno lice koje vodi
postupak izneće u glavnim crtama tok dotadašnje usmene rasprave.
(3) Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne
mora se ponovo određivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da
se o izvedenim dokazima izjasni.
B.
Dokazivanje
1. Zajedničke odredbe
Član 149
(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rešenje (odlučne
činjenice) utvrđuju se dokazima.
(2) Kao dokaz mogu se upotrebiti sva sredstva podesna za
utvrđivanje stanja stvari i koja odgovaraju pojedinom slučaju, kao što su:
isprave, iskazi svedoka, izjave stranaka, nalazi i mišljenja veštaka, uviđaj.
Član 150
(1) O tome da li neku činjenicu treba utvrđivati ili ne
odlučuje službeno lice koje vodi postupak, zavisno od toga da li ta činjenica
može imati uticaja na rešavanje upravne stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode
pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.
(2) Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
(3) Ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon
pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica, ako
zakonom nije drukčije određeno.
Član 151
Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak
neizvodljivo, povezano s nesrazmernim troškovima ili velikim gubitkom vremena,
dokazivanje ili pojedini dokazi mogu se izvoditi pred zamoljenim organom.
Član 152
Kad je propisom predviđeno da se upravna stvar može rešiti
na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se dokazima
samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene verovatnim),
izvođenje dokaza u tom cilju nije vezano za odredbe ovog zakona o izvođenju
dokaza.
Član 153
(1) Ako organu koji rešava o upravnoj stvari nije poznato
pravo koje važi u stranoj državi, može se obavestiti o tome kod ministarstva
nadležnog za spoljne poslove.
(2) Organ koji rešava o upravnoj stvari može od stranke
zatražiti da podnese javnu ispravu izdatu od nadležnog inostranog organa kojom
se potvrđuje koje pravo važi u državi čiji je organ izdao ispravu. Dopušteno je
dokazivanje da je strano pravo drukčije nego što je to sadržano u javnoj
ispravi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.
2. Isprave
Član 154
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ
u granicama svoje nadležnosti, odnosno preduzeće ili druga organizacija u
okviru zakonom poverenog javnog ovlašćenja (javna isprava), dokazuje ono što se
u njoj potvrđuje ili određuje. Ta isprava može biti prilagođena elektronskoj
obradi podataka.
(2) U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave,
odnosno reprodukcija te kopije izjednačava se sa ispravom iz stava 1. ovog
člana ako je mikrofilmsku kopiju, odnosno reprodukciju te kopije izdao organ u
granicama svoje nadležnosti, odnosno zakonom poverenog javnog ovlašćenja.
(3) Dopušteno je dokazivati da su u ispravi, odnosno
mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukcije te kopije činjenice neistinito
potvrđene ili da je sama isprava, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili
reprodukcije te kopije neispravno sastavljena.
(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija isprave,
odnosno reprodukcija te kopije nije verna originalu.
Član 155
Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, izbrisano ili
umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi spoljni nedostaci, službeno
lice koje vodi postupak oceniće prema svim okolnostima da li je time i u kojoj
meri umanjena dokazna vrednost isprave, ili je isprava potpuno izgubila dokaznu
vrednost za rešavanje u upravnoj stvari o kojoj se vodi postupak.
Član 156
(1) Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih
pribavlja organ koji vodi postupak. Stranka podnosi ispravu u originalu,
mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije ili u overenom prepisu,
a može je podneti i u običnom prepisu. Kad stranka podnese ispravu u overenom
prepisu, službeno lice koje vodi postupak može tražiti da stranka pokaže
originalnu ispravu, a kad podnese ispravu u običnom prepisu, službeno lice će
utvrditi da li je taj prepis veran originalu. Mikrofilmska kopija isprave ili
reprodukcija te kopije koju je na propisan način izdao organ ima u postupku
dokaznu vrednost originala isprave, u smislu člana 154. stav 1. ovog zakona, za
rešavanje upravne stvari o kojoj se vodi postupak.
(2) Ako je organ koji je za to bio nadležan neke činjenice
ili okolnosti već utvrdio ili su one dokazane u javnoj ispravi (lična karta,
izvod iz matične knjige i dr.), organ koji vodi postupak uzeće te činjenice i
okolnosti kao utvrđene. Kad je u pitanju sticanje ili gubljenje prava, a
postoji verovatnoća da su se te činjenice i okolnosti naknadno izmenile, ili ih
na osnovu posebnih propisa treba posebno utvrditi, službeno lice će tražiti da
stranka podnese posebne dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ
sam pribaviti.
Član 157
(1) Službeno lice koje vodi postupak može naložiti stranci
koja se poziva na neku ispravu da je podnese ako njom raspolaže ili ako je može
pribaviti.
(2) Ako se isprava nalazi kod suprotne stranke, a ona neće
dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službeno lice koje vodi postupak pozvaće
tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi da bi se druga stranka
mogla o njoj izjasniti.
(3) Ako stranka kojoj je naloženo da podnese, odnosno pokaže
ispravu ne postupi po pozivu, organ koji vodi postupak ceniće, s obzirom na sve
okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rešavanje u upravnoj stvari. U
takvom slučaju organ može toj stranci izreći novčanu kaznu za povredu procesne
discipline u iznosu od 1.500 dinara, a tu kaznu može i ponovo izreći u istom
iznosu, odnosno sve dok stranka ne pristane da podnese, odnosno pokaže ispravu.
Protiv zaključka kojim je izrečena novčana kazna stranka može izjaviti posebnu
žalbu, koja ne zadržava izvršenje tog zaključka.
Član 158
Ako se isprava koju treba upotrebiti kao dokaz u postupku
nalazi kod organa, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspela da je
pribavi, organ koji vodi postupak pribaviće tu ispravu po službenoj dužnosti.
Član 159
(1) Ako se isprava nalazi kod trećeg lica, a ono neće
dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak doneće zaključak kojim će
naložiti tom licu da pokaže ispravu na raspravi da bi se stranke mogle o njoj
izjasniti.
(2) Treće lice može uskratiti pokazivanje isprave iz razloga
iz kojih svedok može uskratiti svedočenje.
(3) Protiv trećeg lica koje bez opravdanog razloga odbija da
pokaže ispravu postupiće se kao protiv onoga koji odbija da svedoči.
(4) Protiv zaključka kojim mu se naređuje pokazivanje
isprave, kao i protiv zaključka o kazni zbog nepokazivanja isprave, treće lice
ima pravo na žalbu, koja odlaže izvršenje zaključka.
(5) Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod
trećeg lica dužna je da naknadi troškove koje je to lice imalo u vezi sa
pokazivanjem isprave.
Član 160
Isprave koje su izdali inostrani organi, a koje u državi u
kojoj su izdate važe kao javne isprave, imaju, pod uslovima uzajamnosti, istu
dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno overene.
Član 161
(1) Organi izdaju uverenja, odnosno druge isprave
(certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.
(2) Uverenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi
službena evidencija moraju se izdavati saglasno podacima iz službene
evidencije. Takva uverenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.
(3) Uverenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi
službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtev, po pravilu, istog dana
kad je stranka zatražila izdavanje uverenja, odnosno druge isprave, a
najdocnije u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva, ako propisom kojim je
ustanovljena službena evidencija nije drukčije određeno.
(4) Ako organ odbije zahtev za izdavanje uverenja, odnosno
druge isprave o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju, dužan je da o
tome donese posebno rešenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva
ne izda uverenje, odnosno drugu ispravu o činjenicama o kojima vodi službenu
evidenciju, niti donese i dostavi stranci rešenje o odbijanju zahteva, stranka
može izjaviti žalbu da je zahtev odbijen.
(5) Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra
da joj uverenje, odnosno druga isprava o činjenicama o kojima se vodi službena
evidencija nije izdata u skladu s podacima iz te evidencije, može zahtevati
izmenu ili izdavanje novog uverenja, odnosno druge isprave. Organ je dužan da
donese posebno rešenje, ako odbije zahtev stranke da joj izmeni ili izda novo
uverenje, odnosno drugu ispravu. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja
zahteva za izmenu ili izdavanje novog uverenja, odnosno druge isprave, to ne
bude učinjeno, stranka može izjaviti žalbu kao da je njen zahtev odbijen.
Član 162
(1) Organi izdaju uverenja, odnosno druge isprave i o
činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju ako je to zakonom ili drugim
propisom određeno. U tom slučaju, činjenice se utvrđuju u postupku propisanom
odredbama ove glave.
(2) Uverenje, odnosno druga isprava izdata na način
predviđen u stavu 1. ovog člana ne obavezuje organ kome je podnesena kao dokaz
i koji treba da rešava o upravnoj stvari. Taj organ može ponovo utvrđivati
činjenice navedene u uverenju, odnosno drugoj ispravi.
(3) Uverenje, odnosno druga isprava se stranci izdaje,
odnosno rešenje o odbijanju zahteva donosi i stranci dostavlja u roku od 30
dana od dana podnošenja zahteva, a ako se tako ne postupi, stranka može
izjaviti žalbu kao da je njen zahtev odbijen.
3. Svedoci
Član 163
(1) Svedok može biti svako lice koje je bilo sposobno da
opazi činjenicu o kojoj treba da svedoči i koje je u stanju da to svoje opažanje
saopšti.
(2) Lice koje u postupku učestvuje u svojstvu službenog lica
ne može biti svedok.
Član 164
Svako lice koje se kao svedok poziva dužno je da se odazove
pozivu i da svedoči, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 165
Ne može se ispitati kao svedok lice koje bi svojim iskazom
povredilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne dok ga nadležni
organ ne oslobodi te dužnosti.
Član 166
(1) Svedok može uskratiti svedočenje:
1) ako bi odgovor na pojedina pitanja izložio teškoj sramoti,
znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegovog krvnog srodnika
u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, njegovog
bračnog druga ili tazbinskog srodnika do drugog stepena zaključno, pa i onda
kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili štićenika, usvojioca ili
usvojenika;
2) ako bi odgovorom na pojedina pitanja povredio obavezu,
odnosno pravo da čuva poslovnu, profesionalnu, umetničku ili naučnu tajnu;
3) o onome što je stranka poverila svedoku kao svom punomoćniku;
4) o onome o čemu se stranka ili drugo lice ispovedi svedoku
kao verskom ispovedniku.
(2) Svedok se može osloboditi od dužnosti svedočenja i o
drugim činjenicama i okolnostima kad iznese važne razloge za to. Ako je
potrebno, on treba te razloge da učini verovatnim.
(3) Svedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete
uskratiti svedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao svedok,
zapisničar ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim odnosom preduzeo
kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, kao i o svakoj radnji o
kojoj je na osnovu posebnih propisa dužan da podnese prijavu ili da izjavu.
Član 167
(1) Svedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisustva
svedoka koji će se docnije saslušati.
(2) Saslušani svedok ne sme se udaljiti bez dozvole
službenog lica koje vodi postupak.
(3) Službeno lice koje vodi postupak može saslušanog svedoka
ponovo saslušati, a svedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti.
(4) Lice koje zbog bolesti ili telesne nesposobnosti ne može
doći po pozivu ispitaće se u svom stanu, odnosno u objektu u kome boravi.
Član 168
(1) Svedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori
istinu, da ne sme ništa prećutati i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu
se predočiti i posledice davanja lažnog iskaza.
(2) Od svedoka će se uzeti opšti lični podaci sledećim
redosledom: ime i prezime, zanimanje, prebivalište, odnosno boravište, mesto
rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je potrebno, svedok će biti ispitan
i o okolnostima koje se tiču njegove verodostojnosti kao svedoka u predmetu o
kom se radi, a naročito o njegovim odnosima prema strankama.
(3) Službeno lice koje vodi postupak poučiće svedoke na koja
pitanja može uskratiti svedočenje.
(4) Posle toga svedoku će se postaviti pitanje o samom predmetu
i pozvaće se da iznese šta mu je o tome poznato.
(5) Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na
to kako bi trebalo odgovoriti.
(6) Svedok će se uvek pitati otkuda mu je poznato ono o čemu
svedoči.
Član 169
(1) Ako svedok ne zna jezik na kom se vodi postupak,
ispitaće se preko tumača.
(2) Ako je svedok gluv, pitanja će mu se postavljati
pismeno, a ako je nem - pozvaće se da pismeno odgovara. Ako se ispitivanje ne
može izvršiti na ovaj način, pozvaće se kao tumač lice koje se sa svedokom može
sporazumeti.
Član 170
(1) Pošto sasluša svedoka, službeno lice koje vodi postupak
može odlučiti da svedok položi zakletvu na svoj iskaz. Neće se zaklinjati
svedok koji je maloletan ili koji ne može dovoljno da shvati značaj zakletve.
(2) Zakletva se polaže usmeno, izgovaranjem reči:
"Zaklinjem se da sam o svemu o čemu sam ovde pitan govorio istinu i da
ništa što o ovoj stvari znam nisam prećutao".
(3) Nemi svedoci koji znaju da čitaju i pišu zaklinju se na
taj način što potpisuju tekst zakletve, a gluvi svedoci će pročitati tekst
zakletve. Ako nemi ili gluvi svedoci ne znaju da čitaju ni pišu, zakleće se
preko tumača.
Član 171
(1) Ako svedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne
opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mesta gde treba
da bude saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prinudno dovede
i da snosi troškove dovođenja, a može mu izreći novčanu kaznu za povredu
procesne discipline u iznosu do 1.500 dinara.
(2) Ako svedok dođe, pa bez opravdanog razloga odbije da
svedoči iako je upozoren na posledice odbijanja, može se kazniti za povredu iz
stava 1. ovog člana novčano do 1.500 dinara, a ako i posle toga odbije da
svedoči može se ponovo kazniti do 1.500 dinara. Zaključak o izricanju novčane
kazne donosi službeno lice koje vodi postupak, u saglasnosti sa službenim licem
ovlašćenim za rešavanje u upravnoj stvari, a kod zamoljenog organa - u
saglasnosti sa starešinom tog organa, odnosno sa službenim licem ovlašćenim za
rešavanje u sličnim stvarima.
(3) Ako svedok naknadno opravda svoj izostanak, službeno
lice koje vodi postupak poništiće zaključak o kazni ili troškovima. Ako svedok
naknadno pristane da svedoči, službeno lice može poništiti zaključak o kazni.
(4) Službeno lice koje vodi postupak može odlučiti da svedok
naknadi troškove koje je prouzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da
svedoči.
(5) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni,
donesenog na osnovu ovog člana, dopuštena je posebna žalba.
4. Izjava stranke
Član 172
(1) Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji
neposredan dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih
dokaza, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokaz uzeti i usmeno data
izjava stranke. Izjava stranke može se uzeti kao dokaz i u upravnim stvarima malog
značaja ako bi određenu činjenicu trebalo utvrđivati saslušanjem svedoka koji
živi u mestu udaljenom od sedišta organa, ili ako bi, usled pribavljanja drugih
dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stranke.
(2) Verodostojnost izjave stranke ceni se po načelu
saslušanja stranke propisanom u članu 9. ovog zakona.
(3) Pre uzimanja izjave stranke, službeno lice koje vodi
postupak dužno je da upozori stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za
davanje lažne izjave.
5. Veštaci
Član 173
Kad je za utvrđivanje ili ocenu neke činjenice važne za
rešavanje u upravnoj stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službeno
lice koje vodi postupak, izvešće se dokaz veštačenjem.
Član 174
(1) Ako bi dokazivanje veštačenjem bilo nesrazmerno skupo
prema značaju ili vrednosti predmeta, upravna stvar će se rešiti na osnovu
drugih dokaza.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana veštačenje će se
izvršiti ako stranka to zahteva i pristane da snosi troškove.
Član 175
(1) Radi izvođenja dokaza veštačenjem, službeno lice koje
vodi postupak određuje, po službenoj dužnosti ili na predlog stranke, jednog
veštaka, a kad oceni da je veštačenje složeno, može odrediti dva ili više
veštaka.
(2) Za veštake će se odrediti stručna lica, i to prvenstveno
ona koja imaju posebno ovlašćenje za davanje mišljenja o pitanjima odgovarajuće
struke.
(3) Stranka će se, po pravilu, prethodno saslušati o
ličnosti veštaka.
(4) Za veštaka se ne može odrediti lice koje ne može biti
svedok.
Član 176
(1) Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora se primiti
dužnosti veštaka, osim ako ga službeno lice koje vodi postupak od toga oslobodi
iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost veštačenjima, drugim
poslovima i slično.
(2) Oslobođenje od dužnosti veštačenja može tražiti i
starešina državnog organa, direktor preduzeća ili rukovodilac drugog pravnog
lica, preduzetnik ili drugo fizičko lice, kod kojih je veštak zaposlen.
Član 177
(1) Veštak može uskratiti veštačenje iz istih razloga iz
kojih svedok može uskratiti svedočenje.
(2) Zaposleno lice oslobodiće se od dužnosti veštačenja kad
je na osnovu posebnih propisa oslobođeno od te dužnosti.
Član 178
(1) U pogledu izuzeća veštaka shodno se primenjuju odredbe o
izuzeću službenih lica.
(2) Stranka može tražiti izuzeće veštaka i ako učini
verovatnim okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje.
(3) O izuzeću veštaka odlučuje zaključkom službeno lice koje
vodi postupak.
Član 179
(1) Pre početka veštačenja, veštaka treba upozoriti da je
dužan da predmet veštačenja brižljivo razmotri i u svom nalazu tačno navede šta
je zapazio i našao, kao i da svoje obrazloženo mišljenje iznese nepristrasno i
u skladu s pravilima nauke i veštine.
(2) Službeno lice koje vodi postupak pokazaće veštaku
predmet koji veštak treba da razmotri.
(3) Kad veštak izloži svoj nalaz i mišljenje, službeno lice
koje vodi postupak, kao i stranke mogu mu postavljati pitanja i tražiti
objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja.
(4) U pogledu saslušanja veštaka shodno se primenjuju
odredbe člana 168. ovog zakona.
(5) Veštak ne polaže zakletvu.
Član 180
(1) Veštaku se može naložiti da izvrši veštačenje i van
usmene rasprave. U tom slučaju može se od veštaka tražiti da na usmenoj
raspravi obrazloži svoj pismeni nalaz i mišljenje.
(2) Ako je postavljeno više veštaka, oni mogu svoj nalaz i
mišljenje dati zajednički. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti
svoj nalaz i mišljenje.
Član 181
(1) Ako nalaz i mišljenje veštaka nisu jasni ili potpuni,
ili se nalazi i mišljenje veštaka bitno razlikuju, ili mišljenje nije dovoljno
obrazloženo, ili se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se
nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušanjem veštaka, ponoviće se
veštačenje sa istim ili drugim veštacima, a može se zatražiti i veštačenje od
naučne ili stručne organizacije.
(2) Veštačenje od naučne ili stručne organizacije može se
tražiti i kad se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može
opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg nalaza i
mišljenja.
Član 182
(1) Ako veštak koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne
opravda, ili dođe ali odbije da veštači, ili kad u ostavljenom roku ne podnese
svoj pismeni nalaz i mišljenje, može se kazniti za povredu procesne discipline
novčano do 1.500 dinara. Ako su usled neopravdanog izostanka veštaka, usled
njegovog odbijanja da veštači, ili propuštanja da podnese pismeni nalaz i
mišljenje nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi
veštak.
(2) Zaključak o novčanoj kazni, odnosno o plaćanju troškova
donosi službeno lice koje vodi postupak, u saglasnosti sa službenim licem
ovlašćenim za rešavanje u upravnoj stvari, a pred zamoljenim organom - u
saglasnosti sa starešinom tog organa, odnosno sa službenim licem ovlašćenim za
rešavanje u sličnim stvarima.
(3) Ako veštak naknadno opravda svoj izostanak, ili naknadno
opravda što svoj pismeni nalaz i mišljenje nije podneo na vreme, službeno lice
koje vodi postupak poništiće zaključak o novčanoj kazni, odnosno o troškovima,
a ako veštak naknadno pristane da veštači, službeno lice može poništiti
zaključak o novčanoj kazni.
(4) Protiv zaključka o troškovima, odnosno o novčanoj kazni
donesenog na osnovu stava 1. ili stava 2. ovog člana dopuštena je posebna
žalba.
6. Tumači
Član 183
Na tumače se shodno primenjuju odredbe ovog zakona koje se
odnose na veštake.
7. Uviđaj
Član 184
Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za
razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službenog lica koje
vodi postupak.
Član 185
(1) Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Službeno
lice koje vodi postupak određuje koja će lica, pored stranaka, prisustvovati
uviđaju.
(2) Uviđaj se može izvršiti i uz učešće veštaka.
Član 186
Uviđaj stvari koja se bez teškoća može doneti na mesto gde
se postupak vodi izvršiće se na tom mestu, a ako se stvar ne može doneti - na
mestu gde se stvar nalazi.
Član 187
(1) Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta
koje treba razgledati ili u kojima, odnosno na kojima se nalaze stvari uviđaja,
ili preko kojih je potrebno preći dužan je da dopusti da se uviđaj izvrši.
(2) Ako vlasnik ili držalac ne dopusti da se uviđaj izvrši,
shodno će se primeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svedočenja.
(3) Prema vlasniku ili držaocu koji bez opravdanog razloga
ne dopusti da se uviđaj izvrši, mogu se primeniti mere koje se primenjuju prema
svedoku koji odbije da svedoči (član 171. st. 2. do 4). Protiv zaključka kojim
je izrečena mera dopuštena je posebna žalba.
(4) Šteta nanesena prilikom vršenja uviđaja spada u troškove
postupka i naknadiće se vlasniku ili držaocu. Zaključak o tome donosi organ
koji vodi postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Protiv
rešenja donesenog po žalbi ne može se voditi upravni spor, a nezadovoljna
stranka može pokrenuti spor za naknadu štete pred nadležnim sudom.
Član 188
Službeno lice koje rukovodi uviđajem paziće da uviđaj ne
bude zloupotrebljen i da ne bude povređena nečija poslovna, profesionalna,
naučna ili umetnička tajna.
8. Obezbeđenje dokaza
Član 189
(1) Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći
docnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi
obezbeđenja dokaza, u svakom stanju postupka, pa i pre nego što je postupak
pokrenut, taj dokaz izvesti.
(2) Obezbeđenje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po
predlogu stranke, odnosno lica koje ima pravni interes.
Član 190
(1) Za obezbeđenje dokaza u toku postupka nadležan je organ
koji vodi postupak.
(2) Za obezbeđenje dokaza pre pokretanja postupka nadležan
je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na
čijem području borave lica koja treba saslušati.
Član 191
(1) O obezbeđenju dokaza donosi se poseban zaključak.
(2) Protiv zaključka kojim se odbija predlog za obezbeđenje
dokaza dopuštena je posebna žalba koja ne prekida tok postupka.
Glava
XII
REŠENJE
1. Organ koji donosi rešenje
Član 192
(1) Na osnovu odlučnih činjenica utvrđenih u postupku, organ
nadležan za rešavanje donosi rešenje o upravnoj stvari koja je predmet
postupka.
(2) Kad o upravnoj stvari rešava kolegijalni organ, on može rešavati
kad je prisutno više od polovine njegovih članova, a rešenje donosi većinom
glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije predviđena
kvalifikovana većina.
Član 193
Kad je zakonom ili drugim propisima određeno da o jednoj
stvari rešavaju dva ili više organa, svaki od njih dužan je da reši o toj
stvari. Ti organi će se sporazumeti koji će od njih izdati rešenje, a u rešenju
mora biti naveden akt drugog organa.
Član 194
(1) Kad je u zakonu ili drugom propisu određeno da rešenje
donosi jedan organ uz prethodnu saglasnost drugog organa, rešenje se donosi
pošto je drugi organ dao saglasnost. Organ koji donosi rešenje dužan je da u
svom rešenju navede akt kojim je drugi organ dao saglasnost.
(2) Kad je u zakonu ili drugom propisu određeno da rešenje
donosi jedan organ u saglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rešenje
sastavlja ga i dostavlja, sa spisima predmeta, na saglasnost drugom organu,
koji može dati saglasnost potvrdom na samom rešenju ili posebnim aktom. U tom
slučaju rešenje je doneseno kad je drugi organ dao saglasnost, a smatra se kao
akt organa koji ga je doneo, odnosno izdao.
(3) Odredba stava 2. ovog člana važi i kad je u zakonu ili
drugom propisu određeno da rešenje donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje
drugog organa.
(4) Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je
nadležni organ dužan da pre donošenja rešenja pribavi mišljenje drugog organa,
rešenje se donosi po pribavljenom mišljenju.
(5) Organ čija je saglasnost ili mišljenje potrebno za
donošenje rešenja, dužan je da saglasnost, odnosno mišljenje da u roku od
jednog meseca od dana kad mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen
drugi rok. Ako taj organ u tom roku ne obavesti organ koji donosi rešenje da
daje ili odbija saglasnost, smatra se da je dao saglasnost, a ako ne da nikakvo
mišljenje, nadležni organ može doneti rešenje i bez pribavljenog mišljenja, ako
posebnim propisima nije drukčije određeno.
Član 195
Ako službeno lice koje je vodilo postupak nije ovlašćeno da
donese rešenje, dužno je da podnese nacrt rešenja organu koji donosi rešenje.
To službeno lice parafira nacrt rešenja.
2. Oblik i sastavni delovi rešenja
Član 196
(1) Svako rešenje mora se kao takvo označiti. Izuzetno,
posebnim propisima može se predvideti da se rešenju može dati i drugi naziv.
(2) Rešenje se donosi pismeno. Izuzetno, u slučajevima
predviđenim ovim zakonom, rešenje se može doneti i usmeno.
(3) Pismeno rešenje sadrži: uvod, dispozitiv (izreku),
obrazloženje, uputstvo o pravnom sredstvu, naziv organa sa brojem i datumom
rešenja, potpis službenog lica i pečat organa. U slučajevima predviđenim
zakonom ili drugim propisom, rešenje ne mora sadržavati pojedine od tih delova.
Ako se rešenje obrađuje mehanografski, umesto potpisa i pečata može da sadrži
faksimil.
(4) Kad se rešenje objavi usmeno, mora se izdati u pismenom
obliku, osim ako zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno. Pismeno
izrađeno rešenje mora potpuno da odgovara rešenju koje je usmeno objavljeno.
(5) Rešenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u
overenom prepisu.
Član 197
(1) Uvod rešenja sadrži: naziv organa koji donosi rešenje,
propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili
punomoćnika, ako ga ima, i kratko označenje predmeta postupka.
(2) Ako su rešenje donela dva ili više organa, ili je ono
doneseno uz saglasnost dva ili više organa, to se mora navesti u uvodu, a ako
je stvar rešio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sednice na kojoj je
stvar rešena.
Član 198
(1) Dispozitivom se rešava o predmetu postupka u celini i o
svim zahtevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno rešeno.
(2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a ako je
potrebno, može se podeliti i na više tačaka.
(3) Dispozitivom se može rešiti i o troškovima postupka, ako
ih je bilo, određujući njihov iznos, ko je dužan da ih plati, kome i u kom
roku. Ako se u dispozitivu ne rešava o troškovima, navešće se da će se o njima
doneti poseban zaključak.
(4) Ako se rešenjem nalaže izvršenje neke radnje, u
dispozitivu će se odrediti i rok u kome se ta radnja mora izvršiti.
(5) Kad je propisano da žalba ne odlaže izvršenje rešenja,
to mora biti navedeno u dispozitivu.
Član 199
(1) U jednostavnim upravnim stvarima u kojima učestvuje samo
jedna stranka, kao i u jednostavnim upravnim stvarima u kojima u postupku
učestvuju dve stranke ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom
zahtevu, a zahtev se uvažava, obrazloženje rešenja može sadržavati samo kratko
izlaganje zahteva stranke i pozivanje na pravne propise na osnovu kojih je upravna
stvar rešena. U takvim stvarima rešenje se može izdati i na propisanom obrascu.
(2) U ostalim upravnim stvarima, obrazloženje rešenja
sadrži: kratko izlaganje zahteva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, po
potrebi i razloge koji su bili odlučni pri oceni dokaza, razloge zbog kojih
nije uvažen koji od zahteva stranaka, pravne propise i razloge koji s obzirom
na utvrđeno činjenično stanje upućuju na rešenje kakvo je dato u dispozitivu.
Ako žalba ne odlaže izvršenje rešenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na
propis koji to predviđa. U obrazloženju rešenja moraju se obrazložiti i
zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.
(3) Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom
ovlašćen da reši upravnu stvar po slobodnoj oceni, dužan je da u obrazloženju,
pored podataka iz stava 2. ovog člana, navede taj propis i da izloži razloge
kojima se pri donošenju rešenja rukovodio. Ti razlozi se ne moraju navesti u
rešenju kad je to u javnom interesu zakonom izričito predviđeno.
(4) Ako je zakonom posebno predviđeno da se u rešenju
donesenom po slobodnoj oceni ne moraju navesti razlozi kojima se organ pri
donošenju rešenja rukovodio, u obrazloženju rešenja navode se podaci iz stava
2. ovog člana, odredba zakona kojom je organ ovlašćen da reši upravnu stvar po
slobodnoj oceni i odredba zakona kojom je ovlašćen da ne mora navesti razloge
kojima se pri donošenju rešenja rukovodio.
Član 200
(1) Uputstvom o pravnom sredstvu stranka se obaveštava da li
protiv rešenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi
postupak pred sudom.
(2) Kad se protiv rešenja može izjaviti žalba, u uputstvu se
navodi kome se izjavljuje, u kom roku, u koliko primeraka i s kolikom taksom se
predaje, kao i da se može izjaviti i u zapisnik.
(3) Kad se protiv rešenja može pokrenuti upravni spor, u
uputstvu se navodi kome se sudu tužba podnosi, u koliko primeraka i u kom roku,
a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kome se može
obratiti i u kom roku.
(4) Kad je u rešenju dato pogrešno uputstvo, stranka može
postupiti po važećim propisima ili po uputstvu. Stranka koja postupi po
pogrešnom uputstvu, ne može zbog toga trpeti štetne posledice.
(5) Kad u rešenju nije dato nikakvo uputstvo ili je uputstvo
nepotpuno, stranka može postupiti po važećim propisima, a može, u roku od osam
dana od dana dostavljanja rešenja, tražiti od organa koji je rešenje doneo da
ga dopuni.
(6) Kad je protiv rešenja moguće izjaviti žalbu, a stranka
je pogrešno upućena da protiv tog rešenja nema mesta žalbi ili da se protiv
njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostavljanja
rešenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije pre toga
podnela žalbu nadležnom organu.
(7) Kad protiv rešenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka
je pogrešno upućena da se protiv tog rešenja može žaliti, pa je izjavila žalbu
i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, taj rok joj teče od
dana dostavljanja rešenja kojim je žalba odbačena, ako stranka nije pre toga
pokrenula upravni spor.
(8) Uputstvo o pravnom sredstvu, kao poseban sastavni deo
rešenja, stavlja se posle obrazloženja, s leve strane.
Član 201
(1) Rešenje potpisuje službeno lice koje ga donosi.
(2) Rešenje koje je doneo kolegijalni organ potpisuje
predsedavajući, ako zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno.
(3) Kad je kolegijalni organ doneo potpuno rešenje,
strankama se izdaje overen prepis rešenja, a kad je upravnu stvar rešio
zaključkom, rešenje se izrađuje u skladu s tim zaključkom. Overen prepis tog
rešenja dostavlja se strankama.
Član 202
(1) Kad se radi o upravnoj stvari koja se tiče većeg broja
određenih lica, može se za sva ta lica doneti jedno rešenje, ali ona moraju
biti imenovana u dispozitivu, a u obrazloženju rešenja moraju biti izloženi
razlozi koji se na svako od njih odnose. Takvo rešenje mora se dostaviti
svakome od tih lica, osim u slučaju predviđenom u članu 80. ovog zakona.
(2) Ako se radi o upravnoj stvari koja se tiče većeg broja
lica koja organu nisu poznata, može se za sve njih doneti jedno rešenje ali ono
mora sadržavati takve podatke da se iz njih može lako utvrditi na koja se lica
rešenje odnosi (na primer, stanovnici ili vlasnici nepokretnosti u određenoj
ulici i sl.).
Član 203
(1) U upravnim stvarima manjeg značaja u kojima se
udovoljava zahtevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes trećih
lica, rešenje se može sastojati samo od dispozitiva u vidu zabeleške na spisu,
ako su razlozi za takvo rešenje očigledni i ako nije drukčije propisano.
(2) Rešenje iz stava 1. ovog člana, po pravilu, saopštava se
stranci usmeno, a pismeno joj se mora izdati ako ona to traži.
(3) Rešenje iz stava 1. ovog člana, po pravilu, ne sadrži
obrazloženje, osim ako je, po prirodi, ono potrebno. Takvo rešenje može se
izdati na propisanom obrascu.
Član 204
(1) Kad se radi o preduzimanju izuzetno hitnih mera radi
obezbeđenja javnog mira i bezbednosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti
za život i zdravlje ljudi ili imovinu, organ može doneti rešenje i usmeno.
(2) Organ koji je doneo usmeno rešenje po stavu 1. ovog
člana može narediti njegovo izvršenje bez odlaganja.
(3) Po zahtevu stranke, organ koji je doneo usmeno rešenje
dužan je da ga izda stranci u pismenom obliku najdocnije u roku od osam dana od
dana podnošenja zahteva. Taj zahtev se može podneti u roku od dva meseca od
dana donošenja usmenog rešenja.
3. Delimično, dopunsko i privremeno rešenje
Član 205
(1) Kad se u jednoj upravnoj stvari rešava o više pitanja, a
samo su neka od njih sazrela za rešavanje, i kad se pokaže kao celishodno da se
o tim pitanjima odluči posebnim rešenjem, organ može doneti rešenje samo o tim
pitanjima (delimično rešenje).
(2) Delimično rešenje smatra se u pogledu pravnih sredstava
i izvršenja kao samostalno rešenje.
Član 206
(1) Ako organ nije rešenjem odlučio o svim pitanjima koja su
bila predmet postupka, on može, po predlogu stranke ili po službenoj dužnosti,
doneti posebno rešenje o pitanjima koja donesenim rešenjem nisu obuhvaćena
(dopunsko rešenje). Ako predlog stranke za donošenje dopunskog rešenja bude
odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba.
(2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko
rešenje može se doneti bez ponovnog sprovođenja posebnog ispitnog postupka.
(3) Dopunsko rešenje smatra se u pogledu pravnih sredstava i
izvršenja kao samostalno rešenje.
Član 207
(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno pre završetka
postupka doneti rešenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi,
takvo se rešenje donosi na osnovu podataka koji postoje u času njegovog
donošenja. U takvom rešenju mora biti izričito naznačeno da je privremeno.
(2) Donošenje privremenog rešenja po predlogu stranke organ
može usloviti davanjem obezbeđenja za štetu koja bi mogla usled izvršenja tog
rešenja nastati za suprotnu stranku ako osnovni zahtev predlagača ne bude
usvojen.
(3) Rešenjem o glavnoj stvari koje se donosi po okončanju
postupka ukida se privremeno rešenje doneseno u toku postupka.
(4) Privremeno rešenje smatra se u pogledu pravnih sredstava
i izvršenja kao samostalno rešenje.
4. Rok za izdavanje rešenja
Član 208
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno
po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja
nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi
zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog
pitanja i dr.), organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci što pre,
a najdocnije u roku od jednog meseca od dana predaje urednog zahteva, odnosno
od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim zakonom nije
određen kraći rok. U ostalim slučajevima, kad se postupak pokreće povodom
zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke,
organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci najdocnije u roku od dva
meseca, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok.
(2) Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne
donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo na
žalbu kao da je njen zahtev odbijen. Ako žalba nije dopuštena, stranka može
neposredno pokrenuti upravni spor.
5. Ispravljanje grešaka u rešenju
Član 209
(1) Organ koji je doneo rešenje, odnosno službeno lice koje
je potpisalo ili izdalo rešenje, može u svako vreme ispraviti greške u imenima
ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u
rešenju ili njegovim overenim prepisima. Ispravka greške proizvodi pravno
dejstvo od dana od koga proizvodi pravno dejstvo rešenje koje se ispravlja.
(2) O ispravci se donosi poseban zaključak. Beleška o
ispravci upisuje se u izvornik rešenja, a ako je to moguće, i u sve overene
prepise dostavljene strankama. Belešku potpisuje službeno lice koje je
potpisalo zaključak o ispravci.
(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rešenje ispravlja
ili kojim se odbija predlog za ispravljanje, dopuštena je posebna žalba.
Glava
XIII
ZAKLJUČAK
Član 210
(1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču
postupka.
(2) Zaključkom se odlučuje i o pitanjima koja se kao
sporedna pojave u vezi sa sprovođenjem postupka, a kojima se ne odlučuje
rešenjem.
Član 211
(1) Zaključak donosi službeno lice koje vrši onu radnju
postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka, ako ovim ili
drugim zakonom nije drukčije određeno.
(2) Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odrediće
se i rok u kome se ta radnja mora izvršiti.
(3) Zaključak se saopštava zainteresovanim licima usmeno, a
u pismenom obliku se izdaje na zahtev lica koje može protiv zaključka izjaviti
posebnu žalbu, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.
Član 212
(1) Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad
je to zakonom izričito predviđeno. Takav zaključak mora biti obrazložen i
sadržavati i uputstvo o žalbi.
(2) Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom
organu kao i žalba protiv rešenja.
(3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu
stranke i druga lica koja imaju pravni interes pobijati žalbom protiv rešenja,
osim ako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena.
(4) Žalba ne odlaže izvršenje zaključka, osim ako je zakonom
ili samim zaključkom drukčije određeno.
Treći
deo
PRAVNA SREDSTVA
Glava
XIV
ŽALBA
1. Pravo na žalbu
Član 213
(1) Protiv rešenja donesenog u prvom stepenu stranka ima
pravo na žalbu.
(2) Javni tužilac, javni pravobranilac i drugi državni
organi, kad su zakonom ovlašćeni, mogu izjaviti žalbu protiv rešenja kojim je
povređen zakon u korist fizičkog ili pravnog lica, a na štetu javnog interesa.
Član 214
(1) Protiv prvostepenog rešenja ministarstva ili posebne
organizacije, odnosno drugog državnog organa, može se izjaviti žalba samo kad
je to zakonom predviđeno.
(2) Protiv rešenja Vlade ne može se izjaviti žalba.
2. Nadležnost organa za rešavanje po žalbi
Član 215
Za rešavanje u drugom stepenu nadležan je organ određen
zakonom.
Član 216
Za rešavanje u drugom stepenu ne može se utvrđivati
nadležnost u okviru organa koji je u upravnoj stvari rešavao u prvom stepenu.
Član 217
Po žalbi protiv prvostepenih rešenja područnih organa i
organizacionih jedinica koji su obrazovani sa zadatkom da vrše određene upravne
poslove iz nadležnosti određenog državnog organa, izuzetno od odredbe člana
216. ovog zakona, rešava taj organ.
Član 218
(1) Po žalbi protiv rešenja donesenog na osnovu člana 193.
ili člana 194. ovog zakona rešava organ koji je nadležan za rešavanje po žalbi
protiv rešenja organa koji je izdao (član 193), odnosno doneo (član 194)
pobijano rešenje, ako posebnim propisom nije određeno da po žalbi rešava drugi
organ.
(2) U slučajevima iz stava 1. ovog člana drugostepeni organ
može samo poništiti pobijano rešenje, a ne može ga izmeniti.
(3) Ako je organ koji je po stavu 1. ovog člana trebalo da
rešava po žalbi dao saglasnost, odobrenje ili potvrdu na prvostepeno rešenje,
po žalbi rešava organ određen zakonom, a ako takav organ nije određen, to
prvostepeno rešenje je konačno.
Član 219
Ako za rešavanje po žalbi na rešenje koje je donelo
preduzeće ili druga organizacija, kojima je zakonom povereno vršenje javnog
ovlašćenja, nije određen drugostepeni organ, po žalbi rešava državni organ
nadležan za odgovarajuću upravnu oblast.
3. Rok za žalbu
Član 220
Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja
rešenja, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 221
(1) U toku roka za žalbu rešenje se ne može izvršiti. Kad je
žalba propisno izjavljena, rešenje se ne može izvršiti sve dok se rešenje koje
je doneseno po žalbi ne dostavi stranci.
(2) Izuzetno, rešenje se može izvršiti u žalbenom roku, kao
i pošto je žalba izjavljena, ako je to zakonom predviđeno, ako se radi o
preduzimanju hitnih mera (član 131. stav 1. tačka 4), ili ako bi usled
odlaganja izvršenja bila nanesena nekoj stranci šteta koja se ne bi mogla
popraviti. U poslednjem slučaju može se tražiti odgovarajuće obezbeđenje od
stranke u čijem se interesu sprovodi izvršenje i ovim obezbeđenjem usloviti
izvršenje.
4. Sadržaj žalbe
Član 222
(1) U žalbi se mora navesti rešenje koje se pobija i
označiti naziv organa koji ga je doneo, kao i broj i datum rešenja. Dovoljno je
da žalilac u žalbi izloži u kom je pogledu nezadovoljan rešenjem, ali žalbu ne
mora posebno obrazložiti.
(2) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi,
ali je žalilac dužan da obrazloži zbog čega ih nije izneo u prvostepenom
postupku.
(3) Ako su u žalbi iznesene nove činjenice i novi dokazi, a
u postupku učestvuju dve stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima,
žalbi se prilaže još i onoliko primeraka žalbe koliko ima takvih stranaka. U
tom slučaju, organ dostavlja svakoj stranci primerak prepisa žalbe i ostavlja
joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Taj rok ne može biti
kraći od osam ni duži od 15 dana od dana dostavljanja.
5. Predavanje žalbe
Član 223
(1) Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji
je doneo prvostepeno rešenje.
(2) Ako je žalba predata ili poslata neposredno
drugostepenom organu, on je odmah šalje prvostepenom organu.
(3) Žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom
organu u pogledu roka, smatra se kao da je predata prvostepenom organu.
6. Rad prvostepenog organa po žalbi
Član 224
(1) Prvostepeni organ ispituje da li je žalba dopuštena,
blagovremena i izjavljena od ovlašćenog lica.
(2) Nedopuštenu, neblagovremenu ili od neovlašćenog lica
izjavljenu žalbu prvostepeni organ odbaciće svojim zaključkom.
(3) Blagovremenost žalbe koja je predata ili poslata
neposredno drugostepenom organu, prvostepeni organ ceni prema danu kad je
predata, odnosno poslata drugostepenom organu.
(4) Protiv zaključka kojim je žalba odbačena na osnovu stava
2. ovog člana stranka ima pravo na posebnu žalbu. Ako organ koji odlučuje po
žalbi nađe da je žalba opravdana, odlučiće ujedno i po žalbi koja je bila
odbačena.
Član 225
(1) Ako organ koji je doneo prvostepeno rešenje nađe da je
žalba osnovana, a nije potrebno sprovoditi nov posebni ispitni postupak, može
stvar rešiti drukčije i novim rešenjem zameniti rešenje koje se žalbom pobija.
(2) Protiv novog rešenja stranka ima pravo žalbe.
Član 226
(1) Ako organ koji je doneo prvostepeno rešenje nađe povodom
žalbe da je sprovedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo biti od uticaja
na rešavanje upravne stvari, on može postupak dopuniti saglasno odredbama ovog
zakona.
(2) Organ koji je doneo prvostepeno rešenje dopuniće
postupak i onda kad žalilac iznese u žalbi činjenice i dokaze koji bi mogli
biti od uticaja za drukčije rešenje upravne stvari, ako je žaliocu morala biti
data mogućnost da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju rešenja, a
ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je bila data a on je propustio da je
koristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.
(3) Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je doneo
prvostepeno rešenje može u granicama zahteva stranke upravnu stvar rešiti
drukčije i novim rešenjem zameniti rešenje koje se žalbom pobija.
(4) Protiv novog rešenja stranka ima pravo na žalbu.
Član 227
Kad je rešenje doneseno bez prethodno sprovedenog posebnog
ispitnog postupka koji je bio obavezan, ili kad je doneseno po članu 131. stav
1. tač. 1, 2. ili 3. ovog zakona, ali stranci nije bila data mogućnost da se
izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rešenja, a
stranka u žalbi traži da se posebni ispitni postupak sprovede, odnosno da joj
se pruži mogućnost da se izjasni o tim činjenicama i okolnostima, prvostepeni
organ je dužan da sprovede taj postupak. Po sprovođenju postupka, prvostepeni
organ može uvažiti zahtev iz žalbe i doneti novo rešenje.
Član 228
(1) Kad organ koji je doneo prvostepeno rešenje nađe da je
podneta žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlašćenog lica, a nije
novim rešenjem zamenio rešenje koje se žalbom pobija, dužan je, bez odlaganja,
a najdocnije u roku od 15 dana od dana prijema žalbe, dostaviti žalbu organu
nadležnom za rešavanje po žalbi.
(2) Uz žalbu iz stava 1. ovog člana prvostepeni organ je dužan
da priloži sve spise koji se odnose na predmet.
(3) Ako prvostepeni organ ne dostavi spise predmeta
drugostepenom organu u roku iz stava 1. ovog člana, drugostepeni organ
zatražiće od prvostepenog organa da mu dostavi spise predmeta i odrediće mu rok
za to. Ako prvostepeni organ ne dostavi spise predmeta u ostavljenom roku,
drugostepeni organ može rešiti upravnu stvar i bez spisa predmeta.
7. Rešavanje drugostepenog organa po žalbi
Član 229
(1) Ako je žalba nedopuštena, neblagovremena ili izjavljena
od neovlašćenog lica, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci,
odbaciće je organ koji je nadležan za rešavanje po žalbi.
(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u
rešavanje.
(3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rešenje
u celini ili delimično, ili ga izmeniti.
Član 230
(1) Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je
postupak koji je rešenju prethodio pravilno sproveden i da je rešenje pravilno
i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.
(2) Drugostepeni organ će odbiti žalbu i kad nađe da je u
prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da oni nisu mogli imati uticaja na
rešenje upravne stvari.
(3) Kad drugostepeni organ nađe da je prvostepeno rešenje
zasnovano na zakonu, ali zbog drugih razloga a ne zbog onih koji su u rešenju
navedeni, on će u svom rešenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.
Član 231
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom
postupku učinjena nepravilnost koja čini rešenje ništavnim, oglasiće takvo
rešenje ništavnim, kao i onaj deo postupka koji je sproveden posle te
nepravilnosti.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rešenje
doneo nenadležan organ, poništiće to rešenje po službenoj dužnosti i dostaviti
predmet nadležnom organu na rešavanje.
Član 232
(1) Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom
postupku odlučne činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku
nije vodilo računa o pravilima postupka koja su od uticaja na rešenje stvari,
ili da je dispozitiv pobijanog rešenja nejasan ili je u protivrečnosti sa
obrazloženjem, on će dopuniti postupak i otkloniti navedene nedostatke sam ili
preko prvostepenog organa ili zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da
se na osnovu činjenica utvrđenih u dopunjenom postupku upravna stvar mora rešiti
drukčije nego što je rešena prvostepenim rešenjem, on će svojim rešenjem
poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti upravnu stvar.
(2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke
prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će
svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i vratiti predmet prvostepenom
organu na ponovni postupak. U tom slučaju, drugostepeni organ je dužan svojim
rešenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba dopuniti postupak, a
prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rešenju i da,
bez odlaganja, a najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema predmeta, donese
novo rešenje. Protiv novog rešenja stranka ima pravo na žalbu.
Član 233
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom
rešenju pogrešno ocenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan
zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primenjen pravni propis
na osnovu koga se rešava upravna stvar, ili ako nađe da je na osnovu slobodne
ocene trebalo doneti drukčije rešenje, on će svojim rešenjem poništiti
prvostepeno rešenje i sam rešiti upravnu stvar.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je rešenje pravilno u
pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primene zakona, ali da se cilj zbog
koga je doneseno može postići i drugim sredstvima povoljnijim za stranku,
izmeniće prvostepeno rešenje u tom smislu.
Član 234
(1) Drugostepeni organ može povodom žalbe izmeniti
prvostepeno rešenje u korist žalioca i mimo zahteva postavljenog u žalbi, a u
okviru zahteva postavljenog u prvostepenom postupku ako se tim ne vređa pravo
trećih lica.
(2) Drugostepeni organ može povodom žalbe izmeniti
prvostepeno rešenje na štetu žalioca, ali samo iz nekog od razloga predviđenih
u čl. 253, 256. i 257. ovog zakona.
Član 235
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na prvostepeno
rešenje shodno se primenjuju i na rešenja koja se donose po žalbi.
(2) U obrazloženju drugostepenog rešenja moraju se oceniti i
svi navodi žalbe. Ako je prvostepeni organ u obrazloženju svog rešenja pravilno
ocenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ može se pozvati na
razloge prvostepenog rešenja.
8. Žalba kad prvostepeno rešenje nije doneseno
Član 236
(1) Ako je žalbu izjavila stranka zato što prvostepeni organ
nije doneo rešenje u propisanom roku (član 208. stav 2), drugostepeni organ će
tražiti da mu prvostepeni organ saopšti razloge zbog kojih rešenje nije
doneseno u roku. Ako nađe da rešenje nije doneseno u roku iz opravdanih
razloga, ili zbog krivice stranke, odrediće prvostepenom organu rok za
donošenje rešenja, koji ne može biti duži od jednog meseca. Ako razlozi zbog
kojih rešenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni organ će
tražiti da mu prvostepeni organ dostavi spise predmeta.
(2) Ako drugostepeni organ može rešiti upravnu stvar prema
spisima predmeta, doneće svoje rešenje, a ako ne može, sam će sprovesti
postupak i svojim rešenjem rešiti upravnu stvar. Izuzetno, ako drugostepeni
organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije sprovesti prvostepeni organ,
naložiće da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku,
posle čega će sam rešiti upravnu stvar. Takvo rešenje je konačno.
9. Rok za donošenje rešenja po žalbi
Član 237
(1) Rešenje po žalbi mora se doneti i dostaviti stranci što
pre, a najdocnije u roku od dva meseca od dana predaje žalbe, ako posebnim
zakonom nije određen kraći rok.
(2) Ako stranka odustane od žalbe, postupak po žalbi
obustavlja se zaključkom, protiv koga nije dopuštena žalba. Protiv tog
zaključka može se neposredno pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.
10. Dostavljanje drugostepenog rešenja
Član 238
Organ koji je doneo drugostepeno rešenje šalje, po pravilu,
svoje rešenje, sa spisima predmeta, prvostepenom organu, koji je dužan da ga
dostavi strankama u roku od osam dana od dana prijema spisa.
Glava
XV
PONAVLJANJE POSTUPKA
1. Pokretanje ponavljanja postupka
Član 239
Postupak okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog
sredstva u postupku (konačno rešenje) ponoviće se:
1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne
mogućnost da se upotrebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi sa već izvedenim
i upotrebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rešenja da su te
činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrebljeni u ranijem postupku;
2) ako je rešenje doneseno na osnovu lažne isprave ili
lažnog iskaza svedoka ili veštaka, ili ako je došlo kao posledica dela
kažnjivog po krivičnom zakonu;
3) ako se rešenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom
postupku ili u postupku za privredni prestup, a ta presuda je pravnosnažno
ukinuta;
4) ako je rešenje povoljno za stranku doneseno na osnovu
neistinitih navoda stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u
zabludu;
5) ako se rešenje organa koji je vodio postupak zasniva na
nekom prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanje docnije rešio bitno
drukčije;
6) ako je u donošenju rešenja učestvovalo službeno lice koje
je po zakonu moralo biti izuzeto;
7) ako je rešenje donelo službeno lice koje nije bilo
ovlašćeno za njegovo donošenje;
8) ako kolegijalni organ koji je doneo rešenje nije rešavao
u sastavu predviđenom važećim propisima ili ako za rešenje nije glasala
propisana većina;
9) ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke
nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku;
10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po
zakonu je trebalo da je zastupa;
11) ako licu koje je učestvovalo u postupku nije bila data
mogućnost da se pod uslovima iz člana 16. ovog zakona služi svojim jezikom i
pismom.
Član 240
(1) Ponavljanje postupka može tražiti stranka, a organ koji
je doneo rešenje kojim je postupak završen može pokrenuti ponavljanje postupka
po službenoj dužnosti.
(2) Zbog okolnosti navedenih u članu 239. tač. 1, 6, 7, 8. i
11. ovog zakona stranka može tražiti ponavljanje postupka samo ako bez svoje
krivice nije bila u stanju da u ranijem postupku iznese okolnosti zbog kojih
traži ponavljanje.
(3) Iz razloga navedenih u članu 239. tač. 6. do 11. ovog
zakona stranka ne može tražiti ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez
uspeha iznesen u ranijem postupku.
(4) Javni tužilac može tražiti ponavljanje postupka pod
istim uslovima kao i stranka.
Član 241
Ako je rešenje po kome se traži ponavljanje postupka bilo
predmet upravnog spora, ponavljanje se može dozvoliti samo zbog činjenica koje
je organ utvrdio u ranijem postupku, a ne i zbog onih koje je utvrdio sud u
svom postupku.
Član 242
(1) Stranka može tražiti ponavljanje postupka u roku od
jednog meseca, i to:
1) u slučaju iz člana 239. tačka 1. - od dana kad je mogla
izneti nove činjenice, odnosno upotrebiti nove dokaze;
2) u slučaju iz člana 239. tač. 2. i 3. - od dana kad je
saznala za pravnosnažnu presudu u krivičnom postupku, ili u postupku za
privredni prestup, a ako se postupak ne može sprovesti - od dana kad je saznala
za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može
pokrenuti, odnosno za okolnosti zbog kojih nema mogućnosti za krivično
gonjenje, odnosno za gonjenje za privredni prestup;
3) u slučaju iz člana 239. tačka 5. - od dana kad je mogla
upotrebiti novi akt (presudu, rešenje);
4) u slučaju iz člana 239. tač. 4, 6, 7. i 8. - od dana kad
je saznala razlog za ponavljanje;
5) u slučaju iz člana 239. tač. 9. do 11. - od dana kad joj
je dostavljeno rešenje.
(2) Ako bi rok određen u stavu 1. ovog člana počeo da teče
pre nego što je rešenje postalo konačno, taj će se rok računati od dana kad
rešenje postane konačno, odnosno od dostavljanja konačnog rešenja nadležnog
organa.
(3) Po proteku roka od pet godina od dostavljanja rešenja
stranci, ponavljanje upravnog postupka se ne može tražiti niti se može
pokrenuti po službenoj dužnosti.
(4) Ponavljanje se izuzetno može tražiti, odnosno pokrenuti
i posle roka od pet godina samo iz razloga navedenih u članu 239. tač. 2, 3. i
5. ovog zakona.
Član 243
(1) Postupak se može ponoviti iz razloga navedenih u članu
239. tačka 2. ovog zakona i ako se krivični postupak ne može sprovesti, ili ako
postoje okolnosti zbog kojih se taj postupak ne može pokrenuti.
(2) Pre donošenja zaključka o ponavljanju postupka iz
razloga navedenih u članu 239. tačka 2. ovog zakona, službeno lice će od organa
nadležnog za krivično gonjenje zatražiti obaveštenje o tome da li je krivični
postupak obustavljen, odnosno da li postoje okolnosti zbog kojih se taj
postupak ne može pokrenuti. Službeno lice ne mora zatražiti takvo obaveštenje
ako je nastupila zastarelost krivičnog gonjenja, ili ako je nastupila smrt lica
na čiju se krivičnu odgovornost ukazuje u zahtevu za ponavljanje, odnosno ako
okolnosti zbog kojih se krivični postupak ne može pokrenuti samo službeno lice
može sa sigurnošću utvrditi.
Član 244
Stranka je dužna da u predlogu za ponavljanje postupka učini
verovatnim okolnosti na kojima zasniva predlog, kao i okolnost da je predlog
stavljen u zakonskom roku.
2. Rešavanje o ponavljanju postupka
Član 245
(1) Predlog za ponavljanje postupka stranka predaje ili
šalje organu koji je o predmetu rešavao u prvom stepenu ili organu koji je
doneo konačno rešenje.
(2) O predlogu za ponavljanje postupka rešava organ koji je
doneo konačno rešenje.
(3) Kad se ponavljanje postupka traži po rešenju koje je
doneseno u drugom stepenu, prvostepeni organ koji primi predlog za ponavljanje
postupka priključiće spise predmeta predlogu i dostaviće ih organu koji je
rešavao u drugom stepenu.
Član 246
(1) Kad organ koji je nadležan za rešavanje o predlogu za
ponavljanje postupka primi predlog, dužan je da ispita da li je predlog
blagovremen, da li ga je podnelo ovlašćeno lice i da li je okolnost na kojoj se
predlog zasniva učinjena verovatnom.
(2) Ako uslovi iz stava 1. ovog člana nisu ispunjeni, organ
će svojim zaključkom odbaciti predlog za ponavljanje postupka.
(3) Ako su uslovi iz stava 1. ovog člana ispunjeni, organ će
ispitati da li su okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za
ponavljanje postupka takvi da bi mogli dovesti do drukčijeg rešenja, pa ako
utvrdi da nisu, odbiće predlog svojim rešenjem.
Član 247
(1) Ako organ ne odbaci niti odbije predlog za ponavljanje
postupka na osnovu člana 246. ovog zakona, doneće zaključak da se ponavljanje
postupka dozvoli i odrediće u kome će se obimu postupak ponoviti. U ponavljanju
postupka po službenoj dužnosti, organ će doneti zaključak kojim se ponavljanje
dozvoljava ako prethodno utvrdi da su za ponavljanje ispunjeni zakonski uslovi.
Ranije radnje u postupku na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se
ponavljati.
(2) Kad je to prema okolnostima slučaja moguće, a u interesu
je ubrzanja postupka, nadležni organ može, čim utvrdi postojanje uslova za
ponavljanje, preći na one radnje postupka koje treba ponoviti, ne donoseći
poseban zaključak kojim se ponavljanje dozvoljava.
(3) Kad o predlogu za ponavljanje postupka odlučuje
drugostepeni organ, on će sam izvršiti potrebne radnje u ponovljenom postupku,
a izuzetno, ako nađe da će te radnje brže i ekonomičnije izvršiti prvostepeni
organ, naložiće mu da to učini i da mu materijal o tome dostavi u određenom
roku.
Član 248
Na osnovu podataka pribavljenih u ranijem i u ponovljenom
postupku, organ donosi rešenje o upravnoj stvari koja je bila predmet postupka,
i njime može rešenje, koje je bilo predmet ponavljanja postupka, ostaviti na
snazi ili ga zameniti novim. U slučaju zamene rešenja s obzirom na sve
činjenice i okolnosti, organ može ranije rešenje poništiti ili ukinuti.
Član 249
Protiv zaključka, odnosno rešenja donesenog po predlogu za
ponavljanje postupka, ili o odbijanju predloga za ponavljanje postupka, kao i
protiv rešenja donesenog u ponovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo
kad je taj zaključak, odnosno rešenje doneo prvostepeni organ. Ako je zaključak
ili rešenje doneo drugostepeni organ, može se neposredno pokrenuti upravni
spor.
Član 250
(1) Predlog za ponavljanje postupka, po pravilu, ne odlaže
izvršenje rešenja po kome se ponavljanje traži, ali organ koji je nadležan za
odlučivanje o predlogu za ponavljanje postupka, ako ima dovoljno razloga za
ocenu da bi taj predlog bio uvažen, može rešiti da se odloži izvršenje dok se
ne odluči o ponavljanju postupka.
(2) Zaključak kojim se dozvoljava ponavljanje postupka
odlaže izvršenje rešenja protiv koga je ponavljanje dozvoljeno.
Glava
XVI
NAROČITI SLUČAJEVI PONIŠTAVANJA,
UKIDANJA I MENJANJA REŠENJA
1. Menjanje i poništavanje rešenja u vezi sa upravnim sporom
Član 251
Organ protiv čijeg je rešenja blagovremeno pokrenut upravni
spor može do završetka spora, ako uvažava sve zahteve tužbe, poništiti ili
izmeniti svoje rešenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo
rešenje, ako se time ne vređa pravo stranke u upravnom postupku ili pravo
trećeg lica.
Član 252
(Brisano)
3. Poništavanje i ukidanje po osnovu službenog nadzora
Član 253
(1) Konačno rešenje nadležni organ će poništiti po osnovu
službenog nadzora:
1) ako ga je doneo stvarno nenadležni organ, a ne radi se o
slučaju predviđenom u članu 257. tačka 1. ovog zakona;
2) ako je u istoj upravnoj stvari ranije doneseno
pravnosnažno rešenje kojim je ta upravna stvar drukčije rešena;
3) ako ga je doneo jedan organ bez saglasnosti, potvrde,
odobrenja ili mišljenja drugog organa, a to je potrebno po zakonu ili drugom
propisu;
4) ako ga je doneo mesno nenadležni organ;
5) ako je rešenje doneseno kao posledica prinude, iznude,
ucene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje.
(2) Konačno rešenje može se ukinuti po osnovu službenog
nadzora ako je njime očigledno povređen materijalni zakon. U upravnim stvarima
u kojima učestvuju dve stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima
rešenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresovanih stranaka.
(3) Ako je za donošenje rešenja nadležan organ ili
organizacija, a rešenje je donela Vlada, takvo rešenje se ne može poništiti na
osnovu odredbe tačke 1. stava 1. ovog člana.
Član 254
(1) Rešenje može poništiti ili ukinuti po osnovu službenog
nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rešenje može
poništiti ili ukinuti organ koji je ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa
koji je doneo rešenje.
(2) Nadležni organ donosi rešenje o poništenju rešenja po
službenoj dužnosti, po zahtevu stranke ili javnog tužioca, a rešenje o ukidanju
- po službenoj dužnosti ili po zahtevu javnog tužioca.
(3) Rešenje o poništenju na osnovu člana 253. stav 1. tač.
1. do 3. ovog zakona može se doneti u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4.
stava 1. tog člana - u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo
konačno. Rešenje o ukidanju na osnovu člana 253. stav 2. ovog zakona može se
doneti u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno.
(4) Rešenje o poništenju rešenja na osnovu člana 253. stav
1. tačka 5. ovog zakona može se doneti bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3.
ovog člana.
(5) Protiv rešenja donesenog na osnovu člana 253. ovog
zakona nije dopuštena žalba, već se protiv njega može neposredno pokrenuti
upravni spor.
4. Ukidanje i menjanje pravnosnažnog rešenja uz pristanak
ili po zahtevu stranke
Član 255
(1) Ako je pravnosnažnim rešenjem stranka stekla neko pravo,
a organ koji je doneo to rešenje smatra da je u tom rešenju nepravilno
primenjen materijalni zakon, može rešenje ukinuti ili izmeniti radi njegovog
usklađivanja sa zakonom samo ako stranka koja je, na osnovu tog rešenja, stekla
pravo pristane na to i ako se time ne vređa pravo trećeg lica. Pristanak
stranke je obavezan i za izmenu na štetu stranke pravnosnažnog rešenja kojim je
stranci određena obaveza.
(2) Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, a po zahtevu
stranke, može se ukinuti ili izmeniti i pravnosnažno rešenje koje je nepovoljno
po stranku. Ako organ nađe da nema potrebe da se rešenje ukine ili izmeni,
dužan je da o tome obavesti stranku.
(3) Rešenje iz st. 1. i 2. ovog člana ima pravno dejstvo
samo ubuduće.
(4) Rešenje iz st. 1. i 2. ovog člana donosi prvostepeni
organ koji je doneo rešenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rešenjem
odlučio o upravnoj stvari. Ako je taj organ ukinut ili je prestao biti nadležan
u upravnoj stvari o kojoj se radi, rešenje donosi organ koji je za tu upravnu
stvar nadležan u vreme donošenja rešenja.
(5) Žalba protiv novog rešenja donesenog na osnovu ovog
člana dopuštena je samo ako je to rešenje doneo prvostepeni organ. Ako je
rešenje doneo drugostepeni organ, odnosno ako je rešenje prvostepenog organa
konačno, protiv tog rešenja može se pokrenuti upravni spor.
5. Vanredno ukidanje
Član 256
(1) Izvršno rešenje može se ukinuti ako je to potrebno radi
otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi, javnu
bezbednost, javni mir i javni poredak ili javni moral, ili radi otklanjanja
poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspešno otkloniti drugim
sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rešenje se može ukinuti i
samo delimično, u obimu neophodnom da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni
javni interesi.
(2) Ako je rešenje doneo prvostepeni organ, to rešenje može,
u smislu stava 1. ovog člana, ukinuti taj organ, a može ga ukinuti i
drugostepeni organ. Ako drugostepenog organa nema, rešenje može ukinuti organ
koji je ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je doneo rešenje.
(3) Protiv rešenja kojim se ranije rešenje ukida dopuštena
je žalba samo kad je to rešenje doneo prvostepeni organ. Kad je to rešenje
doneo drugostepeni organ ili organ koji vrši nadzor, protiv takvog rešenja može
se neposredno pokrenuti upravni spor.
(4) Stranka koja usled ukidanja rešenja trpi štetu ima pravo
na naknadu pretrpljene štete. O zahtevu za naknadu pretrpljene štete rešava u
parničnom postupku nadležni sud.
6. Oglašavanje rešenja ništavim
Član 257
Ništavim se oglašava rešenje:
1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske
nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rešavati u upravnom
postupku;
2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko delo
kažnjivo po krivičnom zakonu;
3) čije izvršenje nije moguće;
4) koje je doneo organ bez prethodnog zahteva stranke (član
116), a na to stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;
5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj
zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.
Član 258
(1) Rešenje se može u svako doba oglasiti ništavim po
službenoj dužnosti ili po predlogu stranke ili javnog tužioca.
(2) Rešenje se može oglasiti ništavim u celini ili
delimično.
(3) Protiv rešenja kojim se neko rešenje oglašava ništavim
ili se odbija predlog stranke ili javnog tužioca za oglašavanje rešenja
ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rešava po žalbi, protiv tog
rešenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.
7. Pravne posledice poništavanja i ukidanja
Član 259
(1) Poništavanjem rešenja i oglašavanjem rešenja ništavim
poništavaju se i pravne posledice koje je to rešenje proizvelo.
(2) Ukidanjem rešenja ne poništavaju se pravne posledice
koje je rešenje već proizvelo, ali se onemogućava dalje proizvođenje pravnih
posledica ukinutog rešenja.
8. Dužnost obaveštavanja nadležnog organa u slučaju
postojanja razloga za ponavljanje postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje
ili menjanje rešenja
Član 260
Organ koji sazna za rešenje kojim je povređen zakon, a
povreda može biti razlog za ponavljanje postupka, odnosno za poništavanje,
ukidanje ili menjanje rešenja, dužan je da o tome bez odlaganja obavesti organ
nadležan za pokretanje postupka i donošenje rešenja, odnosno javnog tužioca.
Četvrti
deo
IZVRŠENJE
Glava
XVII
1. Zajedničke odredbe
Član 261
(1) Izvršenje rešenja donesenog u postupku sprovodi se radi
ostvarivanja novčanih ili nenovčanih obaveza.
(2) Rešenje doneseno u postupku izvršava se kad postane
izvršno.
(3) Prvostepeno rešenje postaje izvršno:
1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;
2) dostavljanjem stranci, ako žalba nije dopuštena;
3) dostavljanjem stranci, ako žalba ne odlaže izvršenje;
4) dostavljanjem stranci rešenja kojim se žalba odbacuje ili
odbija.
(4) Drugostepeno rešenje kojim je izmenjeno prvostepeno
rešenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.
(5) Ako je u rešenju određeno da se radnja koja je predmet
izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rešenje postaje izvršno istekom tog
roka. Ako rešenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rešenje postaje
izvršno u roku od 15 dana od dana dostavljanja. Rešenjem ostavljeni rok za
izvršenje rešenja, odnosno propisani rok od 15 dana počinje da teče od dana kad
rešenje, u smislu st. 3. i 4. ovog člana, postane izvršno.
(6) Izvršenje se može sprovesti i na osnovu poravnanja, ali
samo protiv lica koje je učestvovalo u poravnanju.
(7) Ako žalba odlaže izvršenje rešenja, a rešenje se odnosi
na dve stranke ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa istovetnim
zahtevima, žalba makar i jedne stranke sprečava izvršnost rešenja.
Član 262
(1) Zaključak donesen u postupku izvršava se kad postane
izvršan.
(2) Zaključak protiv koga se ne može izjaviti posebna žalba,
kao i zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba koja ne odlaže
njegovo izvršenje postaje izvršan saopštavanjem, a ako nije saopšteno -
dostavljanjem stranci.
(3) Kad je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba
odlaže izvršenje zaključka, zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu ako
žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena - dostavljanjem stranci rešenja
kojim se žalba odbacuje ili odbija.
(4) U ostalim slučajevima, zaključak postaje izvršan pod
uslovima propisanim za izvršnost rešenja u članu 261. st. 4, 5. i 7. ovog
zakona.
(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rešenja važe i za
izvršenje zaključka.
Član 263
(1) Kad postoji mogućnost da se izvršenje sprovede na više
načina i primenom raznih sredstava, izvršenje će se sprovesti na onaj način i
primenom onog sredstva koji dovode do cilja, a koji su po izvršenika najblaži.
(2) Nedeljom, u dane državnih praznika i noću, radnje
izvršenja mogu se sprovesti samo ako postoji opasnost od odlaganja i ako je
organ koji sprovodi izvršenje izdao za to pismeni nalog.
Član 264
(1) Izvršenje se sprovodi protiv lica koje je obavezno da
ispuni obavezu (izvršenik).
(2) Izvršenje se sprovodi po službenoj dužnosti ili po
predlogu stranke.
(3) Po službenoj dužnosti izvršenje se sprovodi kad to
nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke sprovodi se po
predlogu stranke (tražilac izvršenja).
Član 265
Izvršenje rešenja sprovodi se administrativnim putem
(administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim
putem (sudsko izvršenje).
Član 266
(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika
sprovodi se administrativnim putem.
(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza sprovodi se
sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza iz primanja
na osnovu radnog odnosa može se sprovesti administrativnim putem po pristanku
izvršenika (administrativna zabrana).
Član 267
(1) Administrativno izvršenje sprovodi organ koji je stvar
rešavao u prvom stepenu, ako posebnim propisom nije drukčije određeno.
(2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može
sprovesti organ koji je upravnu stvar rešavao u prvom stepenu, a posebnim
propisom nije određen organ koji je za to ovlašćen, izvršenje sprovodi nadležni
organ na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište ili sedište
izvršenika, ako zakonom nije drukčije određeno.
(3) Organ nadležan za unutrašnje poslove dužan je da organu
nadležnom za sprovođenje izvršenja, na njegov zahtev, pruži pomoć u sprovođenju
izvršenja.
Član 268
(1) Organ nadležan za sprovođenje administrativnog izvršenja
donosi, po službenoj dužnosti ili po predlogu tražioca izvršenja, zaključak o
dozvoli izvršenja. Zaključkom se konstatuje da je rešenje koje treba izvršiti
postalo izvršno i određuju način i sredstva izvršenja. Protiv ovog zaključka
dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu.
(2) Zaključak o dozvoli izvršenja rešenja koje je doneseno u
upravnoj stvari po službenoj dužnosti, organ nadležan za sprovođenje
administrativnog izvršenja dužan je da donese bez odlaganja kad je to rešenje
postalo izvršno, a najdocnije u roku od 30 dana od dana kad je rešenje postalo
izvršno, ako posebnim propisom nije drukčije određeno. Nedonošenje zaključka do
tog roka ne isključuje obavezu njegovog donošenja.
(3) Kad administrativno izvršenje ne sprovodi organ koji je
rešavao u prvom stepenu, tražilac izvršenja podnosi predlog za dozvolu
izvršenja organu koji je doneo rešenje koje treba izvršiti. Ako je rešenje
postalo izvršno, taj organ stavlja na rešenje potvrdu da je postalo izvršno
(potvrda izvršnosti) i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnom za
izvršenje, s tim što će istovremeno predložiti i način i sredstva izvršenja.
Organ nadležan za izvršenje će doneti zaključak o dozvoli izvršenja.
(4) Kad po službenoj dužnosti treba sprovesti izvršenje
rešenja organa koji nije ovlašćen za sprovođenje izvršenja, taj organ se radi
izvršenja obraća predlogom za dozvolu izvršenja organu nadležnom za izvršenje
nakon sprovedenog postupka propisanog u stavu 3. ovog člana.
Član 269
(1) Administrativno izvršenje koje sprovodi organ koji je
upravnu stvar rešavao u prvom stepenu sprovodi se na osnovu rešenja koje je
postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.
(2) Administrativno izvršenje koje ne sprovodi organ koji je
upravnu stvar rešavao u prvom stepenu sprovodi se na osnovu rešenja na kom je
stavljena potvrda izvršnosti i zaključka o dozvoli izvršenja.
Član 270
(1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti
žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost
rešenja koje se izvršava.
(2) Žalba se izjavljuje nadležnom drugostepenom organu.
Žalba ne odlaže započeto izvršenje. U pogledu roka za žalbu i organa nadležnog
za rešavanje po žalbi primenjuju se odredbe čl. 215. do 221. ovog zakona.
Član 271
(1) Administrativno izvršenje će se obustaviti po službenoj
dužnosti i sprovedene radnje poništiti ako se utvrdi da je obaveza u celini
izvršena, da izvršenje nije bilo uopšte dopušteno, da je bilo sprovedeno prema
licu koje nije u obavezi, ako tražilac izvršenja odustane od svog zahteva,
odnosno ako je izvršna isprava poništena ili ukinuta.
(2) Administrativno izvršenje će se odložiti ako se utvrdi
da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček, ili je umesto privremenog
rešenja koje se izvršava doneseno rešenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od
privremenog rešenja. Odlaganje izvršenja odobrava organ koji je doneo zaključak
o dozvoli izvršenja.
Član 272
(1) Novčane kazne izrečene po ovom zakonu izvršavaju organi
nadležni za izvršenje novčanih kazni izrečenih za prekršaje.
(2) Novčana kazna naplaćuje se u korist budžeta iz koga se
finansira organ koji je izrekao kaznu.
Član 273
(1) Kad treba da se sprovede sudsko izvršenje rešenja
donesenog u postupku, organ čije rešenje treba izvršiti stavlja na rešenje
potvrdu izvršnosti (član 268. stav 3) i dostavlja ga radi izvršenja sudu
nadležnom za izvršenje.
(2) Rešenje doneseno u postupku koje sadrži potvrdu
izvršnosti jeste osnov za sudsko izvršenje. To izvršenje sprovodi se po
odredbama zakona kojim se uređuje izvršni postupak i odredbama drugih zakona
koji važe za sudsko izvršenje.
2. Izvršenje nenovčanih obaveza
Član 274
Izvršenje radi ostvarivanja nenovčanih obaveza izvršenika
sprovodi se preko drugih lica, odnosno prinudom.
a)
Izvršenje preko drugih lica
Član 275
(1) Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje
koju može izvršiti i drugo lice, a izvršenik je ne izvrši uopšte ili je ne
izvrši u celini, ta radnja će se izvršiti preko drugog lica, na trošak
izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno opomenut.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ koji sprovodi
izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unapred položi iznos koji je
potreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračun naknadno izvrši.
Zaključak o polaganju tog iznosa je izvršan.
b)
Izvršenje prinudom
Član 276
(1) Ako je izvršenik dužan da nešto dopusti ili trpi, pa
postupa protivno toj obavezi, ili ako je predmet izvršenja izvršenikova radnja
koju ne može umesto njega da izvrši drugo lice, organ koji sprovodi izvršenje
prinudiće izvršenika na ispunjenje obaveze prinudnom merom, odnosno novčanom
kaznom.
(2) Organ koji sprovodi izvršenje najpre će zapretiti
izvršeniku primenom prinudnog sredstva ako svoju obavezu ne izvrši u
ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog roka preduzme neku radnju protivno
svojoj obavezi, ili ako ostavljeni rok bezuspešno protekne, zaprećeno prinudno
sredstvo će se odmah izvršiti, a ujedno će se odrediti novi rok za izvršenje
radnje i zapretiti novom, strožom, prinudnom merom.
(3) Novčana kazna koja se na osnovu stava 1. ovog člana
izriče prvi put ne može biti manja od 5.000 niti veća od 20.000 dinara. Novčana
kazna može biti izrečena više puta, s tim da zbir izrečenih novčanih kazni ne
može iznositi više od desetostrukog iznosa prvi put izrečene novčane kazne.
(4) Naplaćena novčana kazna se ne vraća.
Član 277
Ako se izvršenje nenovčane obaveze uopšte ili blagovremeno
ne može sprovesti primenom sredstava predviđenih u čl. 275. i 276. ovog zakona,
izvršenje se, prema prirodi obaveze, može sprovesti i neposrednom prinudom, ako
propisom nije drukčije određeno.
Član 278
(1) Kad je na osnovu rešenja sprovedeno izvršenje, a rešenje
je docnije poništeno ili izmenjeno, izvršenik ima pravo da zahteva da mu se
vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se stvar vrati u stanje koje proizlazi
iz novog rešenja.
(2) O zahtevu izvršenika rešava organ koji je doneo
zaključak o dozvoli izvršenja.
Glava
XVIII
IZVRŠENJE RADI OBEZBEĐENJA I
PRIVREMENI ZAKLJUČAK
1. Izvršenje radi obezbeđenja
Član 279
(1) Radi obezbeđenja izvršenja može se zaključkom dozvoliti
izvršenje rešenja i pre nego što je ono postalo izvršno ako bi bez toga moglo
biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje posle izvršnosti rešenja.
(2) Ako se radi o obavezama koje se prinudno izvršavaju samo
po predlogu stranke, predlagač mora opasnost od osujećenja ili otežavanja
izvršenja učiniti verovatnom, a organ može izvršenje iz stava 1. ovog člana
usloviti davanjem obezbeđenja shodno članu 207. stav 2. ovog zakona.
(3) Protiv zaključka donesenog na predlog stranke za
izvršenje radi obezbeđenja, kao i protiv zaključka donesenog po službenoj
dužnosti, dopuštena je posebna žalba. Žalba protiv zaključka kojim je određeno
izvršenje radi obezbeđenja ne odlaže sprovođenje izvršenja.
Član 280
(1) Izvršenje radi obezbeđenja može se sprovesti
administrativnim ili sudskim putem.
(2) Kad se izvršenje radi obezbeđenja sprovodi sudskim
putem, sud postupa po odredbama zakona kojim se uređuje izvršni postupak i
odredbama drugih zakona koji važe za sudsko izvršenje.
Član 281
Izvršenje privremenog rešenja (član 207) može se sprovesti
samo u onom obimu i u onim slučajevima u kojima je dopušteno izvršenje radi
obezbeđenja (čl. 279. i 280).
2. Privremeni zaključak o obezbeđenju
Član 282
(1) Ako postoji ili je bar učinjena verovatnom obaveza
stranke, a postoji opasnost da će obavezana stranka na drugi način osujetiti
ili znatno otežati izvršenje obaveze, organ nadležan za donošenje rešenja o
obavezi stranke može pre donošenja rešenja o toj obavezi doneti privremeni
zaključak radi obezbeđenja izvršenja obaveze. Prilikom donošenja privremenog
zaključka organ je dužan da vodi računa o odredbi člana 263. stav 1. ovog
zakona i da obrazloži zaključak.
(2) Donošenje privremenog zaključka može se usloviti
davanjem obezbeđenja predviđenog u članu 207. stav 2. ovog zakona.
(3) U pogledu privremenog zaključka donesenog na osnovu
stava 1. ovog člana primenjivaće se odredbe člana 279. stav 3. i člana 280.
ovog zakona.
Član 283
(1) Ako je pravnosnažnim rešenjem utvrđeno da pravno ne
postoji obaveza stranke za čije je obezbeđenje bio donesen privremeni
zaključak, ili je na drugi način utvrđeno da je zahtev za donošenje privremenog
zaključka bio neosnovan, predlagač u čiju je korist privremeni zaključak
donesen dužan je da naknadi suprotnoj stranci štetu koja joj je prouzrokovana
donesenim zaključkom.
(2) O naknadi štete iz stava 1. ovog člana rešava organ koji
je doneo privremeni zaključak ako je predlagač saglasan da štetu naknadi. Ako
predlagač nije saglasan da štetu naknadi, suprotna strana može zahtev za
naknadu štete ostvarivati pred nadležnim sudom u parničnom postupku.
Peti
deo
SPROVOĐENJE
ZAKONA I PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Glava
XIX
SPROVOĐENJE ZAKONA
Član 284
(1) Preduzeće, odnosno druga organizacija kojoj je zakonom
povereno vršenje javnog ovlašćenja može u postupku koji vodi za povrede
procesne discipline sama izricati kazne i primenjivati druge mere predviđene u
odredbama člana 63. st. 3. i 4, člana 101, člana 159. stav 3, člana 171. st. 1.
i 2, člana 182. stav 1. i člana 187. st. 2. i 3. ovog zakona.
(2) Iznosi naplaćeni od izrečenih novčanih kazni iz stava 1.
ovog člana, uplaćuju se u budžet Republike Srbije.
Član 285
(1) Ovlašćenje za preduzimanje radnji i rešavanje u postupku
može se dati zaposlenom koji ima propisanu stručnu spremu.
(2) Organ je dužan da na pogodan način objavi koja su
službena lica ovlašćena za rešavanje u upravnim stvarima, a koja za
preduzimanje radnji u postupku pre donošenja rešenja.
Član 286
(1) Službeno lice u organu koji vodi postupak odgovorno je
ako njegovom krivicom dođe do neizvršenja određenih procesnih radnji.
(2) Ministarstvo nadležno za poslove državne uprave može da
zahteva pokretanje disciplinskog postupka protiv službenog, odnosno odgovornog
lica koje propusti vršenje dužnosti iz stava 1. ovog člana, kao i odgovornog
lica koje, protivno članu 285. ovog zakona, odredi nestručno lice za
preduzimanje radnji u postupku ili za rešavanje u upravnoj stvari.
Član 287
(1) Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši ministarstvo
nadležno za poslove državne uprave.
(2) Nadležni organ dužan je da ostvaruje uvid u rešavanje u
upravnim stvarima naročito u pogledu rešavanja u propisanim rokovima i u
pogledu stručne spreme zaposlenih koji rade na upravnim stvarima kod organa,
kao i da daje objašnjenja i pruža stručnu pomoć u stvarima koje se odnose na
primenjivanje odredaba ovog zakona. Organi su dužni da nadležnom organu omoguće
ostvarivanje uvida u rad koji se odnosi na rešavanje upravnih stvari, a naročito
da mu daju, odnosno dostavljaju određene podatke, odnosno obaveštenja.
Član 288
(1) O rešavanju u upravnim stvarima vodi se službena
evidencija.
(2) Evidencija iz stava 1. ovog člana sadrži podatke o:
broju podnesenih zahteva; broju pokrenutih postupaka po službenoj dužnosti;
načinu i rokovima rešavanja upravnih stvari u prvostepenom i drugostepenom
postupku; broju poništenih, odnosno ukinutih upravnih akata i broju odbačenih
zahteva, odnosno obustavljenih postupaka.
(3) Podaci iz stava 2. ovog člana vode se i iskazuju po
upravnim oblastima.
Član 289
Pozivi, dostavnice, naređenja za dovođenje, zapisnici,
zapisnici u vidu knjiga, rešenja iz člana 199. stav 1. i člana 203. ovog
zakona, uverenja iz člana 110. stav 1. ovog zakona, kao i drugi akti koji se
koriste u postupku sačinjavaju se po propisanim obrascima.
Glava
XX
PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 290
Na predmete čije je rešavanje započeto pre stupanja na snagu
ovog zakona primenjivaće se odredbe ovog zakona, ako postupak nije konačno
završen.
Član 291
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o
opštem upravnom postupku ("Službeni list FNRJ", br. 52/56,
"Službeni list SFRJ", br. 10/65, 18/65, 4/77, 11/78, 32/78, 9/86 i
47/86 i "Službeni list SRJ", br. 24/94).
Samostalni član
Zakona o izmenama
Zakona o opštem upravnom postupku
"Sl. list
SRJ", br. 31/2001
Član 3
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u
"Službenom listu SRJ".
Samostalni član
Zakona o izmenama
Zakona o opštem upravnom postupku
"Sl.
glasnik RS", br. 30/2010
Član 32
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u
"Službenom glasniku Republike Srbije".